Moj mali svet

Ljubav iz prirode

Fascikla bez reči — Autor muckos @ 19:00

















undefined

Vrtlog ludila

Moje pesme — Autor muckos @ 15:40

Skrila se u tvome krilu,
predala se ljubavnom liku,
a znam da ovo nije moj način,
nije moj put, ali ipak pala sam
u vrtlog opojnog ludila.

Klonula pred olujom strasti,
predala se mističnom vetru,
a znam da ovo nije moj način,
trebam bolje, ali ipak pala sam
u vrtlog skrivenog ludila.

Završila u tvome naručju,
predala se maglovitom području,
a znam da ovo nije moj način,
trebam jasnoću, a ipak pala sam
u vrtlog nejsanog ludila.

Bacila se tvojim voljama,
predala se skrivenom putu,
a znam da ovo nije moj način,
želim svetlost, a ipak pala sam
u vrtlog neosvetljenog ludila.


Hmm

Fascikla bez reči — Autor muckos @ 11:40

undefined



 


undefined 



Draga AnaM

Vickasto :) — Autor muckos @ 11:40

     Draga AnaM, posvećujem ti ovaj post, jer sam juče saznala i zvanično da ne podnosiš plavu boju (što sam mogla da shvatim i iz nekih komentara).
    Juče sam toga radi pokušala da pretvorim svoj blog u ljubičanstvenu



Ali ta boja prosto nije pristajala mom blogu (ili ja nisam dobro uklopila boje).
I blog je izgledao potpuno ljubirozno (ljubi-ljubičasto, rozno-grozno)

   Zaista sam htela da se ne zgroziš svaki put kada me posetiš i nije mi uspelo, i zbog toga želim malo da te podsetim koliko je plava u stvari lepa... :)

    Npr. nebo naše lepo plavo



Pa morence lepo



Pa mali nežni leptiri



Simpatični štrumfovi



Fini koktelčići



Pa nešto mnogo njami



I još puno puno lepih plavih stvari... (kao što je moj blog recimo)
Tvoja plava kosa? Ako dobro znam?
Doduše, nije plava, plava, ali u nazivu jeste :))

P.s. ako sam te iznervirala sa ovim postom nije mi bila namera, evo da se iskupim jednim



Sigurna sam da ćeš ga smazati s zadovoljstvom...

I za kraj eto ako sam te baš jako jako naljutila :) da se iskupim jednim



Ljubac :)

Priča o čekanju

Moje priče — Autor muckos @ 14:40

 

  Ljubav. Šta li je to? To je ono kada osetiš da je voljeno biće ono što ti nedostaje da bi bio potpun. Srodne duše uvek se nađu. Nekada su dovoljno snažne, inteligentne i zrele da sačuvaju jedno drugo. Nekada pak su uplašene, i svojim nerazmišljanjem izgube sve ono što im je u stvari potrebno. Zatim se pojavljuju razne kopije, ali ni jedna nije ni do kolena srodnoj duši. Možda je s njima bolje, veselije i bez problema, ali je svaka prolazna, neka brže neka sporije, jedino srodna duša ostaje, negde u grudima da nam fali.

 

   Jedna usamljena duša koja je tugovala, jedno veče koračala je pokraj jezerceta koje joj je mnogo značilo. Vetar je pirkao po njenoj kratkoj kosi koju je puštala da poraste, da raste za minulim danima. Veče je bilo toliko milo, mada je bilo dosta hladno. Nije osećala hladnoću. Gledala je u nebo. Bilo je zvezdano. Mesec je sijao istom onom snagom kao ono čuveno veče. Još je i dvorište imao. - Biće kiše - pomislila je. 

undefined

   Sela je na mesto gde su se prvi put poljubili. Budila su se sećanja. Toliko lepih i toliko loših... Ali više se radovala onim lepima.  Gledala je u veliko drvo ispred nje koje je bilo tik uz jezero. Uvek je želela da tamo urežu svoje inicijale... Nisu to učinili, nije ni znao za tu njenu želju. U njoj se krila tolika romantika, ali nikada je nije ispustila do kraja. Nečega se bojala. 

 

   Igrala se s nečim u džepu. Vrtela ga prstićima. Lagano je izvukla svoju nežnu ručicu. U njoj je s nekom čvrstinom držala malu bočicu s nekom porukom. Spustila se polako, pažljivim korakom da velikog drveta. U njegovo podnožje ostavila je bočicu i otkoračila je. Otišla i nestala u noći. Za sobom je ostavila samo jednu suzu koja joj je pobegla iz oka...

 

 Boca je krila:

"Moj voljeni prcmoljku,

  Možda nikada nećeš pronađi ovu poruku, ali ako naiđeš ovuda, kao što verujem da hoćeš, onda će ona dospeti u tvoje ruke. Sve što želim da ti kažem, je da znam da smo krivi oboje, i da znam da smo mi one srodne duše koje su se ipak našle. Teškom mukom pišem ovo pismo i svesna sam rizika da ga možda nećeš nikada ni naći. Ali verujem u sudbinu, na neki način, i verujem ako tako treba, tako će se i desiti. Teško mi je, jer preda mnom je odluka velika. Želim ti reći, da u ime ljubavi koja nas spaja, dajem našim dušama 24 dana...Da 24, ti znaš zašto, ako ti je stalo, onda znaš. Od današnjeg dana svaki dan u 19:30h čekaću te na mestu gde smo se rastali, čekaću čitavih sat vremena. Svaki dan, naredna 24dana. Ako pronađeš ovu bočicu, nemoj mi odgovarati. Ne želim nikakav odgovor, i nemoj se pojaviti samo zato što znaš da sam tamo. Ako tvoja duša oseti da treba da dođe, onda dođi. Ne dolazi, jer ti nedostajem, ne dolazi jer želiš da me vidiš, ne dolazi da mi kažeš da ne dolazim više, dođi samo ako to tvoja duša želi, dođi samo ako želiš me kraj sebe. Dođi samo ako ti je srce spremno. Ja biću tamo, a posle tih 24 dana, gde ću otići ne znam. Prepustiću se nekoj drugoj sreći. Zašto 24? Zato što verujem u simboliku brojeva, i zato što mi ta brojka mnogo znači. Ne, ne odgovaraj ništa. Pusti srce da ti odluči. A ja ću biti tamo, došao ti ili ne. Datum na pismu imaš i od danas počinjem da te čekam. Ako ikada pronađeš ovu bočicu"

 

    I zaista, ona je odlazila, svako veče na staro mesto. Prijala joj šetnja. Svež vazduh. Prijala joj priroda, Prijao joj svet. Nije osećala kao da čeka. Uživala je u večernjim izlascima. Prolazili su dani, a ona je odlazila na ugovoreno mesto... Koliko dana je odlazila, da li je to bilo svih 24 ili manje, da li je neko došao ili ne, to zna samo ona...

 

 Ali danas živi u harmoniji i sreći o kojoj je sanjala noćima...

 

 


Priča o njima tj. priča o njoj

Moje priče — Autor muckos @ 07:12
 
-Volim te toliko, da ne možeš ni da zamisliš. Svaka koščica me boli za tobom. I žao mi je što smo ovako završili, što si ovako hteo. Žao mi je što nismo učinili bolje, a mogli smo. Žao mi je
  -Volim i ja tebe,bebo, ma koliko mi ne veruješ. Jako mi je drago što imaš prijatelje koji te podržavaju i čak se i svađaju sa mnom zbog tebe. Ali ne znaju oni šta mi imamo, ne zna niko jer čisto sumnjam da je iko na svetu prošao što smo mi. Još uvek se držim toga da mora ovako, i ne držim te za rezervu, kunem se! Nemoj me čekati, ali ja ću ipak doći, videćeš! Ako nađeš sreću s drugim popizdeću, ali ga neću istući. Ako te može usrećiti neka tako bude. Nedostaješ mi.
  -Zbog čega, zbog čega? Šta te to drži od mene? Nismo neki likovi iz knjige koji ne smeju da se vole.
  -Ja se samo bojim da će sve biti kao pre...a na takvu žrtvu nisam spreman. Što se tiče tvoje podrške zadnja godina je bila meni od velikog značaja, ali što se tiče same veze, čisto gubljenje vremena. Tako ne želim više ni minut. A po mojoj proceni ja bih bio sada isti,a ruku na srce, i ti.
  -To kakva sam ja sad i kakva bih bila to ti ne znaš. A ako ti sve ovo treba da se izživiš, meni prljav ne trebaš. Jedno je sigurno sve je na nama i do naše volje. Ti ako smatraš da se ne možeš promeniti, onda ni nećeš. Nije tebi stalo dovoljno da se boriš. Možda i nisam ona prava kao što misliš,jer da jesam sve bi bilo drugačije...I očigledno nisi svestan rizika svega ovoga, sve je ovo besmisleno...ne menja daljina ljude, nego njihovo srce i njihova volja. Tvoja odluka-tvoje posledice. Izvini što sam ti smetala.
  

     To je bio njihov poslednji razgovor, od toga dana više se nisu čuli, mada tada još nisu znali da će to biti tako. Proplakala je noć. Suze su bile toliko gorke, i poput razbijenog stakla na komadiće cepale su njeno lice, krvarila joj duša i toliko ju je sve bolelo da je vrištala od bola. Čemu to? Što se ponašaju kao deca. Zar on očekuje da će ga primiti nazad posle nekoliko meseci ili pak godina? Bože ludosti. I to samo zato što nisu bili spremni da se menjaju, do duše ona je več odavno postala druga osoba, ali on to nije mogao da zna. On je samo vijao svoje hirove i svoje želje. To veče, kada se odvio njihov poslednji razgovor bilo je kobno za nju. Toliku bol je osetila u sebi da je mislila da će srce da joj prepukne. Od pre neki dan pije tablete za smirenje kako bi mogla da spava, jer inače je mučila nesanica, i budila se noću na svakih pola sata, plakala i više mučila sebe nego što je spavala. Uzela je svoju dozu za to veče. Ali duša joj je toliko plakala da je ništa nije moglo uspavati. Na kraju je otečenog lica od plača i sa hiljadu suza u očima usnila san.

     Svanuo je novi dan. Teško za nju. Vuče se danima po sivilu svoje sobe. I kada ode kod nekog i kada joj neko dođe ona nije ni svasna da je vodila razgovor. Depresivna. Na samome dnu. Prošlo je nedelju dana. Nisu se čuli. Zar da ga čeka? Ne, to nema smisla. Kada on proživi sve što je hteo da se onda vrati njoj u sigurno? NE,to ne može dozvoliti. Zar da se ne bore za ljubav sada i razmišljaju o nekoj boljoj budućnosti? Nikome nije jasno njegovo razmišljanje, a još manje im je jasno što se ona uništava, propada zbog njega. Danima ne jede redovno, ne spava, jedva nešto tečnosti ulije u organizam. Duša joj oronula, srce prestalo da kuca. Disala je, ali nije bila živa. Posle tih nedelju dana bez i jednog njegovog glasa ili traga, trgla se. Konačno je donela odluku za koju je mislila da nikada neće doneti.

     Rešila je, odlazi, odlazi na brod da radi. Odlazi odavde što dalje, nije je vredan. Dosta je bilo proplakanih suza. Dosta je bilo čekanja da dete odraste. Odlučila je, odlazi u svet, daleko odavde. Odlazi da vidi njen miljeni New York. odlazi u neki nepoznat svet.. U neku avanturu koja će joj bar radosti podariti. Rešilo se sve, pasoš gotov, posao sređen, karta kupljena. Odlazi, i svojim odlaskom briše sve. Ništa i niko je više neće vratiti na staro..

      Bilo joj je teško naravno, kao i svaki početak. Ali upoznala je mnoge ljude, dobre ljude, i videla prelepa mesta. Prošlo je nekoliko meseci, i već se i navikla, i engleski joj se poravio, sad je više komunicirala. Bilo je nekoliko proplakanih noći, i noći pune bola, ali vremenom je prestala čak i da misli o njemu. Kao što su rekli, vreme zaista leči sve. Ah to more, taj okean. Uživala je u životu. Najviše se New York-u radovala. Ostvario joj se san i videla ga je. 

     Posle šest meseci došla je kući. sada se finansisko stanje popravilo zahvaljujući njenom poslu. Uspela je da upiše IT akademiju i da studira na daljinu. Morala je tako, jer se vraćala na brod. Ovaj put na devet meseci. Sada je jedva čekala da ode. Iako su je njeni najbliži dočekali s puno ljubavi i topline, ona više nije mogla ostati tu. To nije bio njen dom. Njen dom bila je divljina. Niko se nije usudio da je pita za njega, voli li ga još, misli li na njega? A ona? Njoj ni na pomisao nije pao. Bila je srećna što putuje kroz svet. 
Nije ga srela na svom odmoru kući. 

      Došao je dan kada je trebala da se vrati nazad na brod. Kada je išla na bus, prošla je neka jeza i zaigralo joj srce... osvrnula se, ali nije bilo nikog u njenoj blizini osim njene drugarice koja ju je pratila na stanicu. Kada su se rastale sa suzama u očima zakoračila je u vozilo i sela negde u središnji deo autobusa.Tako je volela. Mahnula je drugarici, i tada je videla jedno poznato lice. Da, bio je to on. Stajao je pored trafike i s nevericom gledao u njenom pravcu. U očima mu se mogle videti suze. Hteo je da mahne, ali ruka je stala. I dok je snažno vejao sneg autobus je kretao i sve što je mogla da vidi je kako jedna suza mu klizi i na usnama mu se ocrtavele poznate dve reči koje nije želela da prepozna. Odmahnula je glavom. Okrenula se. I nestala u noći.

Tada su se poslednji put sreli. 

     Ovoga puta, na brodu je bilo mnogo zanimljivije, imala je poznanstva i prijatelje. Tu je bio i jedan jako simpatičan mladić koji nije krio da gaji neka osećanja prema njoj. Bio je Italijan, crn, lep, visok. Kada su imali slobodno, družili su se. Smejali su se mnogo. Davno je bila tako srećna. Oči su se svaki dan caklile od radosti. A njegov osmeh mamio je njen. Vodili su duge noćne razgovore. Imali šarmante šetnje po brodu, odlazili su u kafić i noću u diskoteke. Vezali su se, brzo, a i dosta čvrsto. Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Da li je moguće da je zaboravila na ljubav svog života? Ne zna, ali nije htela o tome ni da razmišlja, to je ostavila iza sebe daleko u tom malom mestašcu. Prepustila se trenu i sadašnjosti. Kako je to oduvek htela. Da živi i voli u sadašnjosti,a ne za to da čeka vreme da prođe i stigne neka daleka budućnost. Uživala je u svojoj sreći...

  A ON, da li je traži, da li se kaje što je propustio šansu? Ili je srećan s nekom drugom? Da li je shvatio šta je izgubio, voli li je još uvek? Ostalo je skriveno u tom malom mestašcu... Dok ona okušava sreću negde drugde.

Nikada se više nije vratila,
Nikada ga više nije videla,
I nikada čula...

walk away

Zaspala uz kišu

Moje pesme — Autor muckos @ 18:30

Kiša...slivala se,
slivala i nije prestajala.
Vetar boleo me.
Oluja stezala me...
Snažno, da snažnije ne ume.
Svaka kaplja plakala je za sebe.
Onda je utihnula.
Oštar vetar nestao je...
Prestao je da svira sumornu pesmu.
Uspavalo se moje nežno lice.
Zaspalo je uz šapat kiše,
I bol svake njene kaplje.
Otvorih oči,
ali sve je opet isto
Ništa bolje, ništa lepše.
Samo kiše nije bilo.

  
undefined

Čemu?

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 15:45

Šta još vuče me ovde? Vreme je otići, nestati negde, da prašinu zaborava ostavim iza sebe. I nestanem u toj magli i sve znane oči da postanu neznane i one meni kako ja njima. Šta još drži me ovde? Jasno je da niko povući za ruku me neće... Jasno je da niko izustiti neće: "Ostani, trebaš mi". Zašto sam s kamenjena tu, kada tu ništa nemam. Zašto kada nikom stalo nije. Zašto već prosto ne zakoračim i izbrišem sve poput gumice. Zašto je toliko teško? Zašto, kad znam da voljena nisam. Zašto kad znam da sve je samo igra bila. Zašto kad znam da neće doći ono što čekam. Nije mi mesto tu. Zovu me daljine kažu pružiće mi sreću. Raširenih ruku čekaju me u svom zagrljaju, a ja ne mogu da maknem nogu. Zaleđena, zalepljena, skamenjena tu gde sam. A čemu? Kad ništa bolje doći neće? Čemu kad neću doživeti moje Ljubavne pahulje. Ne, bar ovde ne...


Čekanje!

Moje priče — Autor muckos @ 14:05

     Sedela je u svojoj sobi, ostavljena, jer nisu hteli da je vole. Sedala je. Čitala je knjige, slušala je muziku, pisala priče. Ništa drugo i nije mogla. Nije imala snage, nije bila živa za ništa drugo. Živela je u nekoj bajci i čekala da se pojavi njen happy end. Ali znala je da to što ona čeka, postoji samo u romantičnim filmovima, i da je njena uloga u stvarnom životu. I da je platno mnogo veće i surovije.
    Čekala je nešto. Čula je korake. Poznate korake, škripu vrata... Ali ne, samo je umišljala, obična iluzija ništa više. Prolazili su dani, nedelje. Ona u istoj sobici, crne kose do ramena, krupnih sjajnih očiju. Napolje bi izašla tek da malo udahne vazduh i vratila se nazad.
     Čekala je. Prolazili su meseci, praznik za praznikom, prolazile godine. Ostajala je da čeka. Zar neko može da ima toliko snažnu nadu? Čekala je... I dalje se nadala nekom čudu iz romantičnih filmova.
     Ni jedna suza, ni jedan očaj, samo nada i čekanje, koraci pred vratima, ali sve to je samo iluzija, nigde nikog niti će doći. Ista soba, ista ona, samo malo starija, isto ćebe ista poza, sve je isto...Čita knjige, sluša muziku i piše priče. Kosa malo duža. Ostalo sve isto.
     Samoća, nije joj smetala, nije, jer znala je doći će, evo već je tu... tu je pred njenim vratima. Došao je, došao je po svoju sreću. Ali ne, nema ga.
     I dok godine prolaze, dok kosa sedi, dok bore na licu joj se stvaraju...ona i dalje čeka. Ali niko joj ne dolazi. 
     Jedno jutro dok je čitala čitulje, ugledala je sliku, poznato lice i poznato ime. Posle toliko dugih godina opet ga je videla, ali ne tamo gde je očekivala. Posle toliko godina pala je suza,
Sela je u svoju fotelju, toplu i meku, umotana u ćebe. Sela i sklopila svoje naborane okice. Pala je još jedna suza. Poslednja... "Uzalud sam čekala..."

Sudbina je u našim rukama

Moje pesme — Autor muckos @ 13:00

Put kojim koračamo biramo sami
Boje kojim ga bojimo biramo sami.
Hoće li to biti malo ljubavne crvene.
Ili pak crne i sive šare od tuge...
Sve je na nama!
 
Hoćemo skrenuti levo ili desno,
Hoćemo ići putem pravim ili pak krivim,
Hoćemo obgrliti voljeno biće naše
Ili pak sami tabati životom surovim...
Sve je na nama! 

I kada skrenemo u pogrešnom pravcu,
i kada nam je poreban samo jedan stisak ruke.
I kada greške tolike smo već pravili,
jedino naša volja može da ih popravi.
Sve je na nama! 

Naš veliki neprijatelj ponekad je ponos,
Naš neprijatelj zbog kojeg prilike odlaze.
I naš dragi razum guši nam emocije.
I dali ćemo ih osloboditi da dišu punim plućima,
Samo je na nama!
 
Hoćemo li navući plašt ljubavi obojen u večnost
Hoćemo li prigrliti dugu kao neizmernu sreću
Hoćemo li dozvoliti srcu da se raduje,
I dušu napojiti spokojem i radošću,
Samo je na nama!

Sudbina je u našim rukama,
i dok pletemo je 
šarenim vunama ona odmiče svojim tokom
I što si dalje teže je prepraviti greške pri pletenju
Do nekih se vremenom ni ne može dopreti više.
Sve je na nama!


undefined

Hvala svim mojim Blogokomšijama!

Moja fascikla — Autor muckos @ 21:30

     Hvala vam dragi moji što ste uz mene iako vam to nije dužnost! Hvala vam na kritikama, grubim rečima (ne zlonamernim), prijatnim rečima, i rečima podrške. Hvala vam što se tu. Što postojite za mene! Hvala vam od srca. Mnogo mi znači svaka vaša reč. 

    Želim da vas ugostim. Dođite na 



Biće i 



I naravno



i još i
 


Hvala vam na svemu, dođite poslužite se!
Vaša Muckos!
 

Dragi lord_johnny (pismo II)

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 16:10

     Dragi lord_johnny,

     Pišem ti još jedno pismo. Besna sam mnogo. Neki me razumeju, neki kažu da razmišljam ko dete...nisam za razgovor mrzi me objašnjavati. Besna sam. Ja znam koliko sam opraštala i preko čega sam prešla. Ovo je bila zadnja kap. I zato besnim, i zato sam na ivici nervnog sloma. Spremna da svoje mane menjam, ti ipak nisi.

    "Volim te muckosu,a ti se slobodno istresaj na meni,bez obzira šta kažeš sada,ti i ja ćemo svakako završiti zajedno..."

      To je bila tvoja poruka. Ne lord_johnny, ti si svoju priliku imao. Izigrao si je. I dok ti živiš svoj život i čekaš trenutak kada ćeš biti spreman da započnemo vezu, ja ću već živeti neki drugi život. Neću te čekati. Nisi toga vredan.
     Prosipaš mi laži, iako nismo zajedno, kako bi bilo ako bi jednog dana bili. Ne, dragi. Dosta mi je tvojih lažnih obećanja. "Nećeš morati da je trpiš", "Neću dozvoliti da te izgubim"
     Nisam za rezervu, nisam na pozajmljivanje. Ja tebe više ne čekam. A ti si odlučio šta želiš. Znaš kako kažu, između ljubavi i mržnje tanka je linija. Da, sada sam besna i mrzim. Onu, onu, što mi je upropastila sve, zveknula bi je u facu, kao AnaM onog dečka u autobusu.
     Sve što sam tražila od tebe, je da ako ti ona posle svega i dalje treba u životu, da me onda pustiš da budem srećna negde drugde. Rekla sam da mi ne treba u životu, makar to značilo da neću imati ni tebe. A ti si mi obećavao kule i gradove.
     Sebična fekalijo. Samo na svoju zadnjicu misliš, i samo su tvoje želje važne. Eto ti ona, kad toliko je želiš. Ja odlazim, a kad odem, više me nećeš vratiti. Neće više biti tvog muckosa. Dobio si priliku koju ti druga verovatno ne bi dala. Nisi to znao da ceniš. I dok sam se ja trudila da se menjam, ti si se trudio da sve upropastiš.
     Uspeo si, budi srećan. Nađi neku bolju. I uživaj. Nisam ja ta s kojom ćeš imati budućnost o kojoj pričaš, nisam. Jer budoćnost se gradi na temeljima sadašnjosti, a ovaj naš temelj je obična ruševina. Ti si tako hteo... Neka ti je sa srećom.

                                          S razočarenjem,
                                                više ne tvoja Muckoš!

Dilema

Blogozadaci — Autor muckos @ 12:10



     Noć. K'o i svaka druga. Topla postelja. On i ona u krevetu. Ne, nije on nju zagrlio, zagrlila je ona njega. Tako više vole. Spavali su, dubokim snom. Posle nekog vremena zavibrirao je telefon na noćnom ormarići do nje. Sms. Probudila se. Osetljiva je na zvukove.
     Provukla se lagano, i uzdigla se, onako da je više u sedećem položaju. Uzela telefon i pročitala poruku. Pogledala je svog dragog, gledala je kako mirno spava. Počela da kucka poruku. Pa zastala. Obrisala. Opet pogledala u njega, pomilovala ga nezno po kosi. U pogledu joj se moglo prepoznati puno ljubavi. Napisala je nešto brzo i kratko. Legla je nazad, zagrlila ga ponovo.
     Nije mogla zaspati. Misli joj nisu dale mira. Kao da je bila u nekoj dilemi. Prolazi vreme, prolazi. Poljubila je svog dragog u čelo. Okrenula se na drugu stranu, ali ni tako nije mogla zaspati. Legla na leđa, tako još gore. Gledala je u plafon, gledala, gledala. Prošao je već jedan sat.
     Ustala je ponovo. Hitro uzela telefon i sročila još jednu poruku. A ona je glasila: "Sutra u 20h, u istom hotelu. Ali ovo je stvarno poslednji put." 


 
 AnaM daje zadatak za pisanje! 
Post sa naslovom DILEMA 
Sadržaj, osnova: 
Probudio ju je mobilni u noći. Otvorila je SMS.
Gledala je poruku, gledala, razmišljala, polako otkucala jednu.
Prošao je sat. Dilema?? Da li postoji??
Ponovo je uzela mobilni i otkucala poruku..
.

Ne mogu više čekati

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 16:30
 
U svetu ludila tragam za sobom.
Ošarana bojama bespomoći, čežnje i haotičnih misli.
Srce klonulo, teži ka tebi, a nisi ni svesan da ga guraš od sebe
 iz dana u dan.
Bespomoćno, beznadežno.
Samo želi da se sve sredi i da se ne ponašamo kao deca
već kao odrasli ljudi.
Otkrila sam šta želim.
Spremna sam dati oprost, ali isto tako ne mogu više čekati.
Što govoriš nema smisla.
Kažeš, ne želiš da me izgubiš.
Na ivici si toga.
Samo sam na korak da sve bacim u vodi.
Ovako više ne umem, ovako više nije uredu i više se ne osećam dobro.
Nisam srećna, a to je nešto što mi je preko potrebno.
Skrivaš ljubav, kradeš mi poljupce u noći, daleko od očiju sveta.
 Čemu to?
Možda ne želiš da neko sazna da hoćeš da izgladimo odnose?
Nije mi jasno.
Želiš da se menjamo, a ni ne razgovaramo o ozbiljnim temama.
Kad te pitam šta će biti s nama, šta želiš, ti nećeš da razgovaraš.
Ovim čekanjem samo me guraš od sebe.
Moje srce nije za rezevu, i nije za pozajmiti.
Ili ćeš ga imati trejno ili nećeš.
To da ga uzimaš kada tebi zatreba, na to nemaš pravo.
Jesam, kriva sam priznajem. Sve moje mane, sve moje bubice, možda su te i navele na to, ali one nisu opravdanje za tvoja dela.
I još svoju krivicu ne želiš da priznaš. A spremna sam da ti dam oprost.
Misliš, lako je, ona ne može bez mene i neće mi nigde pomoći.
Budi svestan, mili moj, da klizim ti iz ruku. Nemoj da se jednom začudiš kada me ne bude više bilo.
I ne pitaj me više da što sam tako hladna, jer ti me takvom činiš.
Ti i ta tvoja neodlučnost.
Spremna sam biti s tobom ponovo.
Ali ovako ne mogu.
Odrasti...
Ako želiš da ova ljubav uspe onda to i pokaži.
Potrudi se. Razgovarajmo. Pomirimo se.
Menjajmo jedno drugo dok smo zajedno.
Okrenimo potpuno novi list, ali ovaj put i ti i ja.
Sagradimo tu budućnost za koju kažeš da je želiš.
Ovako odvojeno to ne možemo.
Nismo deca, i ne ponašajmo se tako.
Rešenje postoji i rešenje je tu u nama.
Samo treba da budemo jedno uz drugo.
To što se mi vidimo s vremena na vreme
i što se čujemo to ništa ne znači.
Fale oni razgovori. Razgovori koji će nas spasiti.
Smognimo snage i krenimo u tu sretniju budućnost.
Ovo ovako nema smisla.
Kida me sve, lomim se na dva dela, čas bi pobegla od tebe,
čas bi ti trčala u naručje.
Ali jedno je sigurno.
JA NEĆU MOĆI JOŠ DUGO DA ČEKAM!


Otvori oči

Moje pesme — Autor muckos @ 19:35

Srce moje voli,
al' to srce me boli.
Kida se polako.
Eh, pa nije lako.
 
Srce ću ti dati.
Ne dozvoli mu da pati.
Vernost mu pruži.
Istim će da se oduži.

Odavde me vodi.
Ljubav je u modi.
Tebi sam sve,
neću reći NE.

Uzmi me kraj sebe.
Želim samo tebe.
Voli me pred svima.
Neka vide ko te ima.

Sreću ti nudim.
Sigurnost ću da pružim.
Stegni me snažno.
Sve drugo nije važno.

Šta želiš to pokaži.
Ljubav svoju iskaži.
Mi umemo zajedno.
Srca su nam jedno.

Ne želiš da me gubiš.
Ali beg od tebe mi nudiš.
Poljupce ti dajem.
Ne želim da se kajem.

Ne posustaj više,
jer polako sve se briše.
Otvori već oči.
Jer nestaće sve u noći.


holding hands

Ljubavne pahulje

Moje priče — Autor muckos @ 15:20

     Veče. Prijatno, hladnjikavo... Šetala je ona, duge crne talasate kose. Šetala je zavejanim putem. Svoje tanane nožice, pokretala je s ponosom. U tišini moglo se čuti škripanje snega, dok je ostavljala u njemu tragove svojih malih stopala i zvižduk vetra koji je leteo kroz ogoljeno smrznuto granje. U vazduhu osetio se miris zime. Njenu kapu, kosu i kaput opkolile su bele nežne pahulje. Bila je toliko lepa da joj se i vetar klanjao. Krupne, tamne i sjajne oči gustih trepavica terale su svaku tamu. Rumene usnice koje govore: "Poljubi me", nežni obrazi željni milovanja. Bujna kosa, vitka linija. Tako na putu u svom crnom elegantnom kaputiću potsećala je na neku kraljicu noći. 
     Negde je žurila. Koračala je u svojim štiklicama žustro, i ni jedan led nije mogao da joj pokoleba korak. Lomila ga je u sitne komadiće, svojm koracima koji su odisali snagom i samopouzdanjem. Na licu joj je bio osmeh. Bila je srećna. Toliko nežnih emocija skrilo se u njoj... Hladnoća je bežala, topila se u njenoj blizini. A svaka pahulja čeznula je da joj dotakne maleni nos i da na njemu zavši svoj put, rastopljena u toplini njene sreće.
    Stigla je na svoje odredšte. Uhvatila je zaleđenu bravu i zazvonilo je zvonce na kapiji. Ah taj zvuk, shvatila je tada koliko je raduje. Često je znao da je isprovocira, pa bi ga utišala svojom rukom, ali ovo nije bio taj tren. Nije, jer je shvatila koliko voli da čuje to zvonce. Otresla je sneg sa svog kaputa i cipela. Ušla je u toplinu. U kući se osetio miris praznika. Okićena jelka, radost svuda. Umirujuća porodična atmosfera puna ljubavi. Njen omiljeni praznik, njeni miljeni datum. 
     Prišao joj je jedan krupan momak, visok, lep. Poljubac u čelo. Naslonio je svoje čelo na njeno i nežno joj pomilovao obraz ostavivši svoju ruku na njemu. Pogledi puni ljubavi. Okice se cakle. Izgovorio je: "Stigla si mi." Zagrlio ju je, onako kako samo on zna. Zagrljaj je šaptao: "Nikada te neću pustiti".
     To veče, bilo je najlepše za nju...A šta se zbilo, ostaje misterija ta dva bića koja žive u iskrenoj ljubavi, na kojoj samo zaviditi im mogu. A njihovu sudbinu ispisuje sreća, mastilom vernosti po papiru večne ljubavi...

couple in love


«Prethodni   1 2 3

Powered by blog.rs