Moj mali svet

Priča o čekanju

Moje priče — Autor muckos @ 14:40

 

  Ljubav. Šta li je to? To je ono kada osetiš da je voljeno biće ono što ti nedostaje da bi bio potpun. Srodne duše uvek se nađu. Nekada su dovoljno snažne, inteligentne i zrele da sačuvaju jedno drugo. Nekada pak su uplašene, i svojim nerazmišljanjem izgube sve ono što im je u stvari potrebno. Zatim se pojavljuju razne kopije, ali ni jedna nije ni do kolena srodnoj duši. Možda je s njima bolje, veselije i bez problema, ali je svaka prolazna, neka brže neka sporije, jedino srodna duša ostaje, negde u grudima da nam fali.

 

   Jedna usamljena duša koja je tugovala, jedno veče koračala je pokraj jezerceta koje joj je mnogo značilo. Vetar je pirkao po njenoj kratkoj kosi koju je puštala da poraste, da raste za minulim danima. Veče je bilo toliko milo, mada je bilo dosta hladno. Nije osećala hladnoću. Gledala je u nebo. Bilo je zvezdano. Mesec je sijao istom onom snagom kao ono čuveno veče. Još je i dvorište imao. - Biće kiše - pomislila je. 

undefined

   Sela je na mesto gde su se prvi put poljubili. Budila su se sećanja. Toliko lepih i toliko loših... Ali više se radovala onim lepima.  Gledala je u veliko drvo ispred nje koje je bilo tik uz jezero. Uvek je želela da tamo urežu svoje inicijale... Nisu to učinili, nije ni znao za tu njenu želju. U njoj se krila tolika romantika, ali nikada je nije ispustila do kraja. Nečega se bojala. 

 

   Igrala se s nečim u džepu. Vrtela ga prstićima. Lagano je izvukla svoju nežnu ručicu. U njoj je s nekom čvrstinom držala malu bočicu s nekom porukom. Spustila se polako, pažljivim korakom da velikog drveta. U njegovo podnožje ostavila je bočicu i otkoračila je. Otišla i nestala u noći. Za sobom je ostavila samo jednu suzu koja joj je pobegla iz oka...

 

 Boca je krila:

"Moj voljeni prcmoljku,

  Možda nikada nećeš pronađi ovu poruku, ali ako naiđeš ovuda, kao što verujem da hoćeš, onda će ona dospeti u tvoje ruke. Sve što želim da ti kažem, je da znam da smo krivi oboje, i da znam da smo mi one srodne duše koje su se ipak našle. Teškom mukom pišem ovo pismo i svesna sam rizika da ga možda nećeš nikada ni naći. Ali verujem u sudbinu, na neki način, i verujem ako tako treba, tako će se i desiti. Teško mi je, jer preda mnom je odluka velika. Želim ti reći, da u ime ljubavi koja nas spaja, dajem našim dušama 24 dana...Da 24, ti znaš zašto, ako ti je stalo, onda znaš. Od današnjeg dana svaki dan u 19:30h čekaću te na mestu gde smo se rastali, čekaću čitavih sat vremena. Svaki dan, naredna 24dana. Ako pronađeš ovu bočicu, nemoj mi odgovarati. Ne želim nikakav odgovor, i nemoj se pojaviti samo zato što znaš da sam tamo. Ako tvoja duša oseti da treba da dođe, onda dođi. Ne dolazi, jer ti nedostajem, ne dolazi jer želiš da me vidiš, ne dolazi da mi kažeš da ne dolazim više, dođi samo ako to tvoja duša želi, dođi samo ako želiš me kraj sebe. Dođi samo ako ti je srce spremno. Ja biću tamo, a posle tih 24 dana, gde ću otići ne znam. Prepustiću se nekoj drugoj sreći. Zašto 24? Zato što verujem u simboliku brojeva, i zato što mi ta brojka mnogo znači. Ne, ne odgovaraj ništa. Pusti srce da ti odluči. A ja ću biti tamo, došao ti ili ne. Datum na pismu imaš i od danas počinjem da te čekam. Ako ikada pronađeš ovu bočicu"

 

    I zaista, ona je odlazila, svako veče na staro mesto. Prijala joj šetnja. Svež vazduh. Prijala joj priroda, Prijao joj svet. Nije osećala kao da čeka. Uživala je u večernjim izlascima. Prolazili su dani, a ona je odlazila na ugovoreno mesto... Koliko dana je odlazila, da li je to bilo svih 24 ili manje, da li je neko došao ili ne, to zna samo ona...

 

 Ali danas živi u harmoniji i sreći o kojoj je sanjala noćima...

 

 


Priča o njima tj. priča o njoj

Moje priče — Autor muckos @ 07:12
 
-Volim te toliko, da ne možeš ni da zamisliš. Svaka koščica me boli za tobom. I žao mi je što smo ovako završili, što si ovako hteo. Žao mi je što nismo učinili bolje, a mogli smo. Žao mi je
  -Volim i ja tebe,bebo, ma koliko mi ne veruješ. Jako mi je drago što imaš prijatelje koji te podržavaju i čak se i svađaju sa mnom zbog tebe. Ali ne znaju oni šta mi imamo, ne zna niko jer čisto sumnjam da je iko na svetu prošao što smo mi. Još uvek se držim toga da mora ovako, i ne držim te za rezervu, kunem se! Nemoj me čekati, ali ja ću ipak doći, videćeš! Ako nađeš sreću s drugim popizdeću, ali ga neću istući. Ako te može usrećiti neka tako bude. Nedostaješ mi.
  -Zbog čega, zbog čega? Šta te to drži od mene? Nismo neki likovi iz knjige koji ne smeju da se vole.
  -Ja se samo bojim da će sve biti kao pre...a na takvu žrtvu nisam spreman. Što se tiče tvoje podrške zadnja godina je bila meni od velikog značaja, ali što se tiče same veze, čisto gubljenje vremena. Tako ne želim više ni minut. A po mojoj proceni ja bih bio sada isti,a ruku na srce, i ti.
  -To kakva sam ja sad i kakva bih bila to ti ne znaš. A ako ti sve ovo treba da se izživiš, meni prljav ne trebaš. Jedno je sigurno sve je na nama i do naše volje. Ti ako smatraš da se ne možeš promeniti, onda ni nećeš. Nije tebi stalo dovoljno da se boriš. Možda i nisam ona prava kao što misliš,jer da jesam sve bi bilo drugačije...I očigledno nisi svestan rizika svega ovoga, sve je ovo besmisleno...ne menja daljina ljude, nego njihovo srce i njihova volja. Tvoja odluka-tvoje posledice. Izvini što sam ti smetala.
  

     To je bio njihov poslednji razgovor, od toga dana više se nisu čuli, mada tada još nisu znali da će to biti tako. Proplakala je noć. Suze su bile toliko gorke, i poput razbijenog stakla na komadiće cepale su njeno lice, krvarila joj duša i toliko ju je sve bolelo da je vrištala od bola. Čemu to? Što se ponašaju kao deca. Zar on očekuje da će ga primiti nazad posle nekoliko meseci ili pak godina? Bože ludosti. I to samo zato što nisu bili spremni da se menjaju, do duše ona je več odavno postala druga osoba, ali on to nije mogao da zna. On je samo vijao svoje hirove i svoje želje. To veče, kada se odvio njihov poslednji razgovor bilo je kobno za nju. Toliku bol je osetila u sebi da je mislila da će srce da joj prepukne. Od pre neki dan pije tablete za smirenje kako bi mogla da spava, jer inače je mučila nesanica, i budila se noću na svakih pola sata, plakala i više mučila sebe nego što je spavala. Uzela je svoju dozu za to veče. Ali duša joj je toliko plakala da je ništa nije moglo uspavati. Na kraju je otečenog lica od plača i sa hiljadu suza u očima usnila san.

     Svanuo je novi dan. Teško za nju. Vuče se danima po sivilu svoje sobe. I kada ode kod nekog i kada joj neko dođe ona nije ni svasna da je vodila razgovor. Depresivna. Na samome dnu. Prošlo je nedelju dana. Nisu se čuli. Zar da ga čeka? Ne, to nema smisla. Kada on proživi sve što je hteo da se onda vrati njoj u sigurno? NE,to ne može dozvoliti. Zar da se ne bore za ljubav sada i razmišljaju o nekoj boljoj budućnosti? Nikome nije jasno njegovo razmišljanje, a još manje im je jasno što se ona uništava, propada zbog njega. Danima ne jede redovno, ne spava, jedva nešto tečnosti ulije u organizam. Duša joj oronula, srce prestalo da kuca. Disala je, ali nije bila živa. Posle tih nedelju dana bez i jednog njegovog glasa ili traga, trgla se. Konačno je donela odluku za koju je mislila da nikada neće doneti.

     Rešila je, odlazi, odlazi na brod da radi. Odlazi odavde što dalje, nije je vredan. Dosta je bilo proplakanih suza. Dosta je bilo čekanja da dete odraste. Odlučila je, odlazi u svet, daleko odavde. Odlazi da vidi njen miljeni New York. odlazi u neki nepoznat svet.. U neku avanturu koja će joj bar radosti podariti. Rešilo se sve, pasoš gotov, posao sređen, karta kupljena. Odlazi, i svojim odlaskom briše sve. Ništa i niko je više neće vratiti na staro..

      Bilo joj je teško naravno, kao i svaki početak. Ali upoznala je mnoge ljude, dobre ljude, i videla prelepa mesta. Prošlo je nekoliko meseci, i već se i navikla, i engleski joj se poravio, sad je više komunicirala. Bilo je nekoliko proplakanih noći, i noći pune bola, ali vremenom je prestala čak i da misli o njemu. Kao što su rekli, vreme zaista leči sve. Ah to more, taj okean. Uživala je u životu. Najviše se New York-u radovala. Ostvario joj se san i videla ga je. 

     Posle šest meseci došla je kući. sada se finansisko stanje popravilo zahvaljujući njenom poslu. Uspela je da upiše IT akademiju i da studira na daljinu. Morala je tako, jer se vraćala na brod. Ovaj put na devet meseci. Sada je jedva čekala da ode. Iako su je njeni najbliži dočekali s puno ljubavi i topline, ona više nije mogla ostati tu. To nije bio njen dom. Njen dom bila je divljina. Niko se nije usudio da je pita za njega, voli li ga još, misli li na njega? A ona? Njoj ni na pomisao nije pao. Bila je srećna što putuje kroz svet. 
Nije ga srela na svom odmoru kući. 

      Došao je dan kada je trebala da se vrati nazad na brod. Kada je išla na bus, prošla je neka jeza i zaigralo joj srce... osvrnula se, ali nije bilo nikog u njenoj blizini osim njene drugarice koja ju je pratila na stanicu. Kada su se rastale sa suzama u očima zakoračila je u vozilo i sela negde u središnji deo autobusa.Tako je volela. Mahnula je drugarici, i tada je videla jedno poznato lice. Da, bio je to on. Stajao je pored trafike i s nevericom gledao u njenom pravcu. U očima mu se mogle videti suze. Hteo je da mahne, ali ruka je stala. I dok je snažno vejao sneg autobus je kretao i sve što je mogla da vidi je kako jedna suza mu klizi i na usnama mu se ocrtavele poznate dve reči koje nije želela da prepozna. Odmahnula je glavom. Okrenula se. I nestala u noći.

Tada su se poslednji put sreli. 

     Ovoga puta, na brodu je bilo mnogo zanimljivije, imala je poznanstva i prijatelje. Tu je bio i jedan jako simpatičan mladić koji nije krio da gaji neka osećanja prema njoj. Bio je Italijan, crn, lep, visok. Kada su imali slobodno, družili su se. Smejali su se mnogo. Davno je bila tako srećna. Oči su se svaki dan caklile od radosti. A njegov osmeh mamio je njen. Vodili su duge noćne razgovore. Imali šarmante šetnje po brodu, odlazili su u kafić i noću u diskoteke. Vezali su se, brzo, a i dosta čvrsto. Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Da li je moguće da je zaboravila na ljubav svog života? Ne zna, ali nije htela o tome ni da razmišlja, to je ostavila iza sebe daleko u tom malom mestašcu. Prepustila se trenu i sadašnjosti. Kako je to oduvek htela. Da živi i voli u sadašnjosti,a ne za to da čeka vreme da prođe i stigne neka daleka budućnost. Uživala je u svojoj sreći...

  A ON, da li je traži, da li se kaje što je propustio šansu? Ili je srećan s nekom drugom? Da li je shvatio šta je izgubio, voli li je još uvek? Ostalo je skriveno u tom malom mestašcu... Dok ona okušava sreću negde drugde.

Nikada se više nije vratila,
Nikada ga više nije videla,
I nikada čula...

walk away

Powered by blog.rs