Moj mali svet

Koračaj ka snovima

Moje priče — Autor muckos @ 20:24

       Ne napuštaj svoje snove. Pusti dušu da sanjari. I onda kada ti se snovi čine daleki. Kreni za njima, makar i polako. Bosonog koračaj po pesku snova mokrom od talasa tvojih krhkih životnih želja. Neka sanjalica u tebi zaživi. Neka te vodi po mekim oblacima mašte. Dozvoli duši da se obuče prozračnu haljinu satkanu od najsjanijih zvezda, od najfinijih niti tvojih još neostvarenih snova. Meku na dodir, lepršavu na milovanje vetra. Raširi svoja krila i kreni ka svome cilju. Nečujno, poput noći prekrivenom čarobnim zvezdanim prahom. Sanjaj, ne boj se. Dotakni nebo. Bojiš se sam? Dozvoli da se uz tvoju dušu sanjalicu, kao što si u detinjstvu grlio starog plišanog medu, priljube sve tvoje želje koje nestrpljivo čekaju da ih privučeš u svoj topli zagrljaj, i s njima letiš nekim novim snovima u susret... 


Tragovi nade

Moje priče — Autor muckos @ 13:24

 

       Srce je navuklo na sebe prefinjeni plašt ledenih snežnih dijamanata. Sjajan, otmen, veličanstveno beo, a toliko hladan. Uklopilo se u zimsku idilu. Trebalo je zalediti svaku poru. Krv se sledila, više ne ključa, ne greje. Preko glave golema kapuljača, jednako sjajna svetlucava i ledena. Sačinjena od najlepših pahulja. Tako obučeno, krenulo je Srce usamljeno preko trga punog užurbanih ljudi. Prolazili su pokraj njega i nisu ga primećivali. Svi su jurcali svojim smerom nevidevši oči setnog bića, koje traga za toplim rukama što će ga s ljubavlju uzeti, čuvati kao malo vode na dlanu i zagrejati svojom nežnošću. Utrnulo od hladnoće koračalo je Srce po mekom snegu stvarajući tužnu škripeću melodiju. Zraci sunca činili su sneg dragocenim zbog svog dijamantskog sjaja. Sve je tako nežno, mirno, miriše na spokoj, a Srce oseća i vidi jedino samoću koja ga tera da šeta dalje i dalje. Nebo postaje tamnije, navlači se noć. I više ne sija sneg pod nogama, već trepere zvezde na visini. U daljini čuje se zavijanje nekog usamljenog psa na Mesec. A Srce i dalje gazi po dubokom snegu. Na ulici nema više ljudi, svi snevaju u svojim toplim posteljama. Selo je Srce na zaleđenu ljuljašku, krenulo kao dete da se ljulja. Hladan vetar čini mu oči vlažnim. Nigde žive duše, tišina je zavladala, čuje se jedino pesma ljuljaške. Samoća Srca mogla se osetiti u mrkloj noći. Zvezde su nestajale, navlačili su se golemi oblaci nad gradom. Narandžasti odsjaj uličnih svetiljki ulivao je neku nadu u dušu Srca. Velike pahulje počele su da plešu na brzom ritmu vetra. Netaknut grad prekriven snegom ličio je na neko napušteno mesto u toj zavejanoj noći. Srce je nastavilo svojim putem. U dubokom snegu ostavljalo je za sobom tragove nade koja je još živela u njemu.


Samoća jednog starca

Moje priče — Autor muckos @ 00:53

Prvo je bila deo mašte, dugo sam sanjario o njoj. Smelo je ukoračila u moju realnost i ispunila je moj život ljubavlju. Sada je samo deo sećanja. Ne razumem se najbolje u ljubav. Ne znam da li postoji jedna prava koja ostale čini svojom kopijom ili postoji više ljubavi i svaku gledamo kao pravu dok se ne završi. Ali verujem da svaki pojedinac ljubav vidi drugačije. Doživljava je drugačije i zato je ona toliko raznolika. No, ne želim da ulazim u to. Znam šta osećam ja i znam da je isto to najstvarniji osećaj za mene i to je ono što meni ljubav znači. Bila je to ona. Još uvek je. Ali samo je u mom sećanju. Šta li sam uradio? Što mi je trebalo da je oteram od sebe? Ostao sam da živim sam. Nije da nisam imao nikoga posle nje. Ooo,da. Imao sam ih mnogo. Krao sam Bogu dane. Uživao u mladosti. Uživao, ili je uništio? Jedno sam mislio tada, drugo mi je sad u mislima. Verovatno sam bio nezreo iako mi je već bilo 26. Imao sam i ženu. Razveli smo se, nije nam išlo. Nije bila ona prava. Decu nemam. Tako da sam ceo život potrošio na lake žene, prijatelje lažne i prave i na svoju karijeru. Putovao sam dosta, video sveta. Osnovao firmu, sagradio kuću. Nije da nisam lepo živeo. Imao sam šta god da sam poželeo. I sada, u stare dane sedim sam, ležem u krevet usamljen. Nema nikog da mi pruži ljubav. Onu nežnost koja briše samoću. Često suzama kvasim našu sliku. Nisam manje muško zato što plačem. Naprotiv, ja sam prava muškarčina koja je uspela da se kaje sad pod stare dane. Ne spavam mirno. Nedostaje mi ona. Pitam se pomisli li ikada na mene. Znam da ima porodicu i troje sad već odrasle dece. Pa su tu i unuci. Ali, da li je pronašla ljubav. Ljubav koja meni sada istinski nedostaje. Ili sam joj i ja ostao u srcu kao ona meni. Ne znam, ne želim sebi da smirujem samoću takvim suludim nadama. Znala je svaku moju ćeliju. Bila uz mene kada je bilo najteže, držala me za ruku kada je put bio mračan, neosvetljen. Izvodila me na pravi put i ipak sam otišao pogrešnim i upropastio našu veridbu. Toliko toga smo proživeli. Ni jedna nije mogla zauzeti njeno mesto. Bila je posebna, i uspela je da u mom srcu ostane i jedina. Sada mi toliko fali, onaj njen prelep osmeh, crne oči dubokog pogleda, predivna bujna kosa, a najviše onaj njen dodir, jedini koji je uspeo ne samo telo već i srce da mi obuzme prijatnom jezom. Samo je ona dotakla moju dušu. I baš nju sam povredio i oterao. A sada, sada mi baš i jedino ona nedostaje. Da joj legnem na grudi i da me miluje po kosi kao malo dete sve dok ne zaspemo. I opet sam sam u ovom krevetu. Sam bez nje. Sada znam da nisam to želeo. Želeo sam nju zauvek kraj sebe.

Dodaci:
 
 

"Posle mnogo godina,
jedan muškarac je rekao jednoj ženi
da ju je voleo u mladosti i da je voli ceo život.
Ona ga je isterala i rekla:
-Sad si došao da mi kažeš??
Što ne reče kad je trebalo??"
by AnaM


Tajna medaljona

Moje priče — Autor muckos @ 14:24

Nekada davno u dalekom izgubljenom kraljevstvu Čarolija živela je prelepa mlada princeza. Imala je dugu sjajnu kosu boje kafe koja se na zracima sunca prelivala do predivne zlatne boje. Njene divne kestenjaste oči, koje su se na svetlosti još više igrale bojama nego kosa joj, očaravale su svakog mladića u kraljevstvu. Ali ona je bila princeza i njoj se mogao nadati samo neki princ. Takva su pravila, zar ne?
Međutim princezino srce je ostalo zarobljeno u njenom kraljevstvu. Svima je poznato da se srcu ne može naređivati. Tako je i njeno pripalo jednom meštaninu. Bio je to visoki zanatlija koji je radio samo za kralja. Zato su se često viđali. Družili su se u očaravajućoj cvetnoj bašti kraljevskog zamka. Zanatlija bi uvek ukrao najlepšu ružu koju bi potom poklanjao princezi. Obično je birao od belih ruža, jer su one bile tako nežne poput princeze. Do crvenih nije mogao da dosegne, jer su one bile posebno čuvane, i svaka je bila prelepa, sjajna poput princezinih očiju.
Zanatlija je radio razne stvari, bio je stručan u mnogim poljima. I zbog toga je bio toliko cenjen kod kralja. Jednog dana otišao je u kraljevski vrt da se nađe sa svojom voljenom. Dok su se duge razlivale vrtom, dok je sunce od tamnokose pretvaralo princezu u zlatokosu, vetar je šaptao pesmu ljubavnu. 
-Anđele moj! -uzviknuo je. Princeza mu je dotrčala u zagrljaj i s najlepšim osmehom učinila da mu srce zaigra.
-Imam poklon za tebe.
-Za mene? -iznenađeno je upitala.
-Da,da.
Seli su u hlad starog hrasta. Ptičice su ulepšale tren svojom pesmom, a mirišljavi jorgovani su preko svega toga bacili nevidljivi veo nežnosti.
-Poklonio bih ti mnogo više. I zvezdu sa neba bih ti skinuo, ali to nije u mojoj moći. Ipak dajem ti nešto što mnogo znači. -pružio joj je levi dlan i u njemu je bila najlepša crvena ruža iz kraljevstva.
-Zar je moguće? Pa  kako si uspeo? Čak ni ja ne umem do tog dela vrta da stignem...
-Ljubavi jedina, srce je to. Čovek sve može kada voli, ali zaviri u unutrašnjost ruže, tamo je još lepši poklon.
Princeza je zavirila u ružu. Ona je krila prelepi sjajni medaljon ukrašen najlepšim dragim kamenjem. Zanatlija ga je sam izradio. Medaljon je odisao finim ručnim radom. I krio je jednu tajnu. Dok ga je princeza pažljivo gledala srećnim pogledom, zanatlija joj je pričao o tajni medaljona.
-Vidi, anđele. Medaljon je magičan i on je pored toga što je simbol ljubavi ujedno i tvoja amajlija koja će te štiti od zloga u tvom životnom putu. U njega možeš da smestiš dva lika, ali ne prihvata bilo koga. Ili će unutar sebe čuvati našu ljubav i učiniti je večnom ili će se zauvek zaključati i biti samo lep prvezak za sećanje, ako se naša ljubav ne ostvari.
-Ali ja verujem u našu ljubav...
Pričali su do kasno u noć. I rastanak im je teško pao. U postelji se princeza divila svom čarobnom nakitu. Prolazili su dani, oni su se nalazili, smejali, uživali u nežnosti, dugoj priči, zaljubljenim pogledima i ostalim sitnicama koje su ulepšavale njihove dane. Princeza se počela pitati kada će već znati hoće li se medaljon zaključati zauvek ili učiniti njihovu ljubav večnom. Ali uzalud se pitala, uzalud je razmišljala. Odgovor je znao samo njegov tvorac.
Kako je njihovu ljubav kvarilo mnogo toga, kao što je činjenica da on nije princ što bi bio problem kod kralja iako je bio mnogo cenjen u njegovim očima, zanatlija se dvoumio i nije znao šta da radi sa svojom ljubavi prema princezi. Tako je i nastao medaljon. Vagao je iz dana u dan, tako je vaga bila čas na njihovoj ljubavi, čas na njihovim odvojenim putevima. Nikako nije znao šta mu je činiti, borio se sa svojim srcem i umom. Ponekad je hteo da zaboravi princezu, ali bi ljubav prema njoj prevagnula. Zašto da se bori protiv ljubavi, pitao se, jer ljubav je nešto divno, ali opet ni sam nije znao šta je želeo.
Dok ga je princeza ludo volela, i dok je u njenim očima on bio pravi i jedini princ, ne shvatajući on to, kako se vagao, tako se princezin medaljon čas zaključavao, čas otključavao. I dok su prolazili dani čarobni medaljon se izmorio, njegova čarolija je slabila sa neodlučnošću svog tvorca. I došao je i tren kada je medaljon popucao. Nije bio više lep kao prvi dan, a njegova magija je polako nestajala, gubila se u noći. A njihova ljubav? Šta li se desilo sa njom? Znate li možda vi?

Ljubav, neopisiv pojam...
Zapamtite jednu stvar, ne možete vi pronaći ljubav,
ljubav pronalazi vas.
I kada vas pronađe, pustite srce da voli,
ne zabranjujte mu to.
Ne razmišljajte, ljubav je čarobna
i ne možete je obrisati svojom voljom.
Borite se za ljubav koju imate, volite i uživajte u svakom trenu.
Ljubav je bitna, sve ostalo su sitnice ;)
 
 

 

Tri božićna duha

Moje priče — Autor muckos @ 00:00

U dalekom snežnom gradu, pod zavejanim krovom u toplom malom domu, nedelju dana pred Božić, umesto prijatne porodične atmosfere vladao je nemir. Visoka vitka žena, pakovala je neki veliki izlizani crni kofer. Muž stajao je na vratima moleći je da ne čini to, skoro zasuzelih očiju. Dva slatka dečaka, pomalo kovrdžavih kosica, stajali su iza oca, uplašeno i sa suzama gledali su majku. Jedan manji od drugog. Mlađi još nije umeo da govori svega par reči. Odgegao se onim sipatičnim dečijim hodom do majke...poljubio je u obraz. Obukla je decu u tople jakne. Uzela kofer, mlađeg podigla na svoju malenu krhku ruku. Stariji ju je uhvatio za drugu, kojom je držala kofer.
-Molim te, Lena, ne radi to. Ne odlazi. Ne napuštajte me
-Vidi, dala sam ti nešto neprocenjivo. Dala sam ti oprost. Ne zbog njih, već zbog nas i naše ljubavi. A ti? Ti i dalje teraš po svome. Rekla sam ti. Želim razvod. Nikada ih neću odvojiti od tebe. Možeš ih posećivati kada god želiš i koliko kod želiš. Ali mi smo završili.
-Lena, kad te molim.
Prišla je vratima. Otvorila ih, dok ih je hladan vazduh dočekao spolja. Okrenula se. Uputila mu je poslednji pogled. Pogled, prepun suza.
-Verovala sam u nas!
Odlazi. S dva medena dečaka nestaje u tami najsnežnije noći tog decembra. Vratila se svojim roditeljima. Samo tamo je i mogla. Za početak, dok se ne snađe. Baka i deka su s ljubavlju dočekali svoje unuke i setnih očiju svoju ćerku. Želeli su joj sve najbolje kada su je ispraćali iz te kuće, a sada se u nju vraća s velikim bolom u grudima.
Marko je ostao da samuje. Proticali su dani. Bio je ubeđen da će mu se ona vratiti bio je svestan toga da ga neizmerno voli. Ali u dubini duše bojao se. Ipak, znao je, da i ona ima ponosa i samopoštovanja. Nije više snežilo. Ali je belina ostala. Sve je bilo prekriveno mekim šuškavim prekrivačem. Debelim i hladnim. Na suncu sve je sijalo, poput sitnih dijamanata. 
U kući u kojoj se nedavno odigravao tužan scenario, ne čuje se više dečiji smeh. Marko sam, sedi u fotelji pokraj kamina, prekrivenih nogu kariranim ćebetom. Čitao je neku knjigu, ali nije bio skoncentrisan. Misli su mu lutale. Bilo je Badnje veče. Preko dana posetio je svoje najmilije. Nije hteo da kvari uveče porodičnu idilu. Ostavio je dečake majci, jer ipak, šta on može da im pruži. Niti divnu božićnu večeru, niti kolače poput bakinih. Može da im pruži samo svoju ljubav, a to je i učinio. Znao je da je najbolje da ih to veče ostavi tamo, i da on ne ostaje. Pod jelku im je stavio poklone.  Ujutru su trebali da dođu da ih zajedno otvore.
S nekom teškom tugom otišao je na spavanje. Nemirno je spavao. Budno. Vrteo se stalno. U ponoć kada su se kazaljke spojile probudila ga je neka toplina. S nevericom otvorio je oči. Trljajući ih pokušao je doći sebi. Još uvek misleći da sanja, ugledao je jedno nestavrno stvorenje. Poput duha.. Bio je nalik na sveću koja polako dogoreva, izazivao je nežnost i potrebu da se plamičak zaštiti od okolnjeg mraka. Odisao je melanholijom. 
-Šta si ti?- upitao je s nekom dozom straha u glasu.
-Ja sam prvi od tri božićna duha koja će te noćas posetiti. Ne plaši se. Dozvoli da te vodimo. Ja sam duh prošlog Božića.
-Ali, zašto si tu? Zbog čega?
-Kada turneja prođe shvatićeš i sam. Pođi sa mnom.
Pružio je bojažljivo ruku. Toplina plamička ga je raznežila. Ubrzo su se našli na poznatom mestu. Ista kuća pre četiri godine. Video je sebe i nju. Nije mogao da im se oglasi. Niti da ih dodirne. Mogao je samo neprimetno da ih gleda. Kitili su golemu jelku. Na prelepo Badnje veče. 
-Sećaš li se ovog trena?
-Da, sećam se. Ali nekako u ovoj zbrci zaboravio sam na njega.
Bio je to Božić pun ljubavi. Iako su ga proveli u bolnici bio je najlepši ikada. Tada se rodio Aleksandar. Posle toliko godina truda da dobiju dete, i posle jedne duge i komplikovane trudnoće, Aleksa je došao na svet i očarao im Božić. Zasuzile su mu se oči. Koliko je samo dirljiv bio taj Božić.
-Hajde, vreme je da te vratim.
Našao se u krevetu. Na tren pomislio je da je sanjao. Ali samo na tren, jer došao je i duh sadašnjeg Božića, i probudio ga svojim glasnim koračanjem. Bio je toliko golem, nalik na čoveka, ali mnogo veći. Bradat, hladan i surov. Nije bio blag prema njemu. 
-Hajde, šta čekaš. Diži se ti sebično stvorenje.
Marka je oblio hladan znoj. Osetio je bol u podlaktici koju mu je duh sadašnjeg Božića snažno stiskao. Kolika surovost, gorčina u vazduhu.
-Kuda me vodiš? Hej, čuješ li šta ti govorim?
-Ćuti i gledaj šta činiš svojom sebičnošću.
Našli su se kod Lene. Ljubila je mališane za laku noć. Stariji je pitao za tatu.
-Nedostaje mi tata.
-Znam, mili. Sutra čim se probudite idemo kod njega. Zato brže bolje spavaj, pa će pre doći jutro. 
Mališa je zatvorio svoje prelepe crne oči. Lena se povukla u svoju sobu. Ostajući sama mraku je pokazala svoju slabu stranu. Počela je da jeca. Gorko je plakala. U plaču se osetio koliko je snažan njen bol u grudima. 
-Zašto?- pitala se. -Zašto mi to radiš?
Hteo je da je zagrli. Da joj kaže da je tu. Uz nju. Ali ona ga nije mogla ni videti, ni čuti, ni osetiti.  Duh ga je istom gruboćom odveo nazad kao što ga je doveo. Marko se jecajući probudio iz još jednog sna.  Ali ne, šta to čuje. Zvonjavu lanaca i okova. Jel' moguće? S strahom je pogledao u pravcu odakle je dolazio zastrašujući zvuk. Ugledao je jedno prelepo biće, nežnog pogleda, duge, duge talasaste kose. Usana koje su mirisale na čokoladu. 
-Ko si ti? Jesi ti poslednji duh?
-Da, ja sam duh budućeg Božića.
- Zašto si vezana u lance? Što ih je toliko mnogo?
-Ovo su lanci ljubavi. Ljubavi, za koju nisi mario. Iako ti je bila sve. Svaki lanac predstavlja jednu godinu bez ljubavi koju si izgubio na sadašnji Božić.
Prelepo stvorenje pružilo mu ruku. 
-Odi. Vidi šta te čeka.
Marko ju je nekom smirenošću, ali i s bojazni uhvatio za ruku. Osetio je ljubav kako prolazi svakom ćelijom njegovog tela. Otišli u daleku budućnost u jednu staru oronulu kuću. 
-Gde smo to?
-Zar ne vidiš?
Ugledao je jednog starca. Bolesnog, sedog, proćelavog. Pogledavši ga u oči prepoznao je svoj pogled. Bio je sam. Sam samcat. Na Božić. Zašto li je toliko tužan, hteo je da upita, ali je posustao. Osetio je veliku prazninu u svom srcu. Starac je krenuo negde. Sa jednom Božićnom zvezdom. 
-Kuda će?
-Strpi se.
Našli su se na groblju. Posetio je pokojnu Lenu. Već dosta godina nije sa njima. Marko je gledao starog sebe kako postavlja crveni biljku na grob. Ona je mnogo volela Božićnu zvezdu. Počeo je da jeca. Isto onako gorko i bolno kao Lena koju su posetili sa duhom sadašnjeg Božića. Starac je tugovao i patio za Lenom. Bio je besan na sebe što nije drugačije postupio. Bio je ogorčen na sebe što je dozvolio da završe odvojeno kada su mogli mnogo bolje.  I srećnije. Stari čovek koji se jedva kretao, pao je na grob, ljubeći ploču i natapajući je svojim suzama. S tugom vratio se u svoj dom. I dok je pokraj kamina grlio njihovu sliku iz mladih dana kada su se voleli najviše, pao je u večni san s velikim bolom u duši.
Duh budućeg Božića nežno je vratio Marka u krevet. Sa suzavim očima usnio je miran san. Ujutru kada se probudio dušu su mu stiskali snovi od prethodne noći. Brzo se spremio. Ugrejao kuću. Proverio poklone pod jelkom. Bili su svi tu. Ali bio je i jedan više. Prelepa saksija sa Božićnom zvezdom. Dok ju je sa sjajem u očima i s nevericom posmatrao, zazvonilo je zvono. Stigli su mali vragolani i njihova prelepa majka. Prvo ih je snažno izgrlio i izljubio. Potom ih je pustio da odu pravo do jelke. Lenu je zaustavio sa strane.
-Mila, molim te, oprosti mi. Znam da sam preterao. Znam koliku bol sam ti naneo. I pored toga što si bila spremna zaboraviti, ja te i dalje povređivao. Jedina. Molim te, oprosti mi. Ti si mi sve. Znam to. Ne želim više nikada da te izgubim. Ne želim da budem čak ni blizu toga. Oprosti mi. Hiljadu puta: Oprosti. Imam nešto za tebe. 
Sagnuo se pod jelku i izvukao prelepu nežnu biljku. Leni su zasuzile oči. Koliko dugo joj samo nije poklonio ni tračak pažnje. A sada je tu, s puno ljubavi koja zrači iz njegovog pogleda. Zagrlila ga je. Nežno i toplo. I iza vrata jednog toplog doma, skrila se prelepa božićna čarolija...


Čarolija

Moje priče — Autor muckos @ 22:00

Umorne duše, klonula je na jastuk koji je mirisao njegovim muževnim mirisom. Onaj parfem izuzetne nijanse mirisa koji joj je prijao. Iako je davno nestao, davno ispario, nije mogla da izbije iz glave taj miris. Ubijao je svojim postojanjem. Umorne duše klonula je. Nešto u njoj utihnulo je. Dok kiša svirala je svoju sumornu pesmu, dok gromovi davali su ritam njenom očaju. U svojoj izgubljenoj ulozi, u svojoj izgubljenoj priči dok tražila je smisao za smeh. Sutrašnji dan trebao bi joj biti neki zračak nade. Novi dan, treba da donese jedno novo poznanstvo, možda jedan osmeh, možda nadu za neku novu sreću. Dok pokušava da pronađe izgubljenu ulogu u zamršenoj priči njenog proteklog puta, obliva je jeza i znoj straha. Ćebetom nepoštovanja pokušaše je ugrejati. Nisu videli da čaša je prepuna. Nisu primećivali da umara se lagano. Njena borba njen trud, nestajao je u magli, tiho nečujno poput beznačajnog starca koji prolazi pored nas. Još uvek nije naučila da svi gledaju svoje brige. Još uvek nije shvatila da njena duša i đavolu može da se proda, da jedino je bitno sopstveno postojanje, sopstvena osećanja. Drugi nisu važni. Dok kidaše je iznutra, jedino što ju je brinulo da će joj sutrašnji dan biti beznačajan, a možda on, možda baš on donosi čaroliju o kojoj mašta. 
U jednom trenu sklapajući svoje uplakane okice našla se u odajama boje duge. Prošaranim osmesima ljubavi. U daljini čuo se umirujući ton nežnog klavira. Mistična muzika pokrenula je njene tanane nožice. Radoznalost u njoj se probudila... Koračala je ni sama ne zna kuda. U pozadini osetio se miris mandarine. Bio je toliko snažan, a opet toliko privlačan i nežan. Zakoračila je na terasu velike dvorane. Jorgovani su ukrašavali prostrani travnati vrt, čineći jednu stazicu koja je vodila u nepoznato. Njihovi opojni mirisi odveli su je do starog kestena. Pod njim bio je klavir, blještave bele boje. Nežnu muziku stvarao je mladić prelepih očiju boje meda. Prikrala se. Tiho, skoro nečujno do klavira. Raspustila je svoju dugu crnu kosu, dok se njena krv crvena haljina stapala s belim klavirom. Mladić joj je prišao. Čvrsto uhvativši je za nežni ženstveni struk zaplesali su valcer u trenu kada su violine niotkud zasvirale čaroliju. Preko polja sveže pokošene trave završiše na peščanoj obali. Skoro se i smračilo. Malene bakljice i usijane zvezdice razbijali su monotoni mrak. Dok se u pesku igrao s njenom zamršenom kosicom ljubeći je strasno, pokušala se neprimetno uštinuti da proveri sanja li. Sve što je osetila je jak bol, jer se uštinula bez osećaja. Shvatila je da ne sanja. Shvatila je da se pronašla u čaroliji o kojoj je sanjala, a oči koje su bile uplakane su zapravo bile natopljene suzama sreće.
Dok su je te očaravajuće medne oči gledale toplinom, shvatila je da se probudila iz ružnog sna koji je sanjala već dugo. Konačno je bila shvaćena, konačno joj je bila pružena ljubav, i sve što je mogla je da se prepusti čaroliji, dok su talasi mora žuborili tihu ljubavnu notu. Prepustila se cela opojnoj noći pod veselom mesečinom dok se pesak razlio po njihovim uzavrelim telima. I tu dočekaše čarobno jutro.
 
 


Prokletstvo ruže

Moje priče — Autor muckos @ 10:47

08.10.2009.
Elena je bila veoma ljupka devojka. Činjenica da su joj slomili srce nije joj ubila volju za životom i nije presatala da se nada gospodinu Pravom. Jedne noći dok se u suzama borila sa nesanicom i još svežim ranama setila se ruže i samog početka. Proklinjala je sve. Ruža. I ta veza je bila poput ruže. Prvo se pokazao njen sjaj, njena nežnost, a onda je počelo trnje da povređuje. Zar je to bila slučajnost ili samo jedan znak u nizu koje umemo da propustimo. Da je znala tada da će sve proći trnovito, ne bi pala na gest s ružom. Za svaku bitnu priliku morala je dobiti jednu krv crvenu ružu. To je bio u neku ruku njihov zaštitni znak. Toliko godina punih uspomena. Koliko ju je samo sve bolelo. Ali i pored toga nije mogla da zaledi srce, još uvek se nadala da je negde čeka njena sreća.
 
12.02.2012. tamo neki grad
U romantičnom kutku u toplom malenom domu, vazduhom je vladalo veselje i radost. Jedan lep zaljubljeni par sedeo je ispred kamina. Bila je to jedna posebna noć za njih. Naime, Elena, je za svoj 27 rođendan dobila jedan prelep poklon. Jednu preslatu persijsku macu tj. malog mačora, sa plavom mašnicom oko vrata. Elena, je obožavala mace, pogotovo one koje vole da se maze. On je to znao i hteo je da je iznenadi. Ali nije to bila bilo kakva cica. Njena mašnica je krila prelepi prsten s blještavim plavim safirom i jednu sreću koja je taj dan samo porasla još više.

14.02.2012.neki drugi grad, 2 dana kasnije
Dan zaljubljenih. Ljubav se oseća u vazduhu. Iako još hladno vreme, ali ljubav je nekako zagrevala atmosferu. Ljudi su danas zaboravili na hladnoću. Zaljubljenu spremaju svoje poklončiće. U jednu malu cvećaru u velikom gradu ušao je jedan visok zgodan dečko. 
-Dobar dan. Izvolite!
-Dobar dan, jednu ružu molim, crvenu.
-Buket ili...
-Može buket.
-Za devojku, jel' da?
-Da,da.
Buket završen, plaća. Uzima ružu u ruke. Kroz maglu ošamarila ga jedna uspomena. "Njoj sam uvek poklanjao ružu". Nastavio je užurbano svojim poslom. Na trgu. Našao se s jednom devojkom. Crnka, simpatična, zgodna. Skrivao je buket iza leđa. Poljubac, blag. Vrlo kratka priča. Predaje cvet. Ona se osmehnu. Za njega staje svet. Tren se zaustavio. Ništa se ne miče. U njenim očima video je nju. Elenu. Odlutao je negde u prošlost. Srce ga zabolelo. Svako sećanje jurilo mu kroz misli, gazilo mu dušu. Prokletstvo ruže ga je pratilo. Shvatio je u tom trenu da nikada ni kome neće moći pokloniti taj cvet, a da bar na tren ne pomsili na nju. To je neizvodljivo. Jer toliko je uspomena koje ne mogu da se obrišu. 
-Stefane. Stefane.
-Hm?
-Ej, kud si odlutao?
-Ma ništa rasejan sam malo danas. A gde je moj poklon? Ha? (Osmeh)
Devojka pruža poklončić, i odlaze uz neku priču. Nestaju u magli. Kasnije kada je ostao sam, pitao se gde li je ona, s kim, jel' bar srećna? Nisu se čuli od onog dana. Bio je previše ponosan da se javi, ili nije ni želeo. Ni sam već nije znao, zaboravno stvorenje. Uhvatila ga je želja. Neka jaka želja da je čuje. Uzeo je telefon i ne razmišljajući počeo da kucka stari broj koji je dobro pamtio. "Izabrali ste nepostojeći broj". Tišina. Gleda je li pogrešio. Ne, nije, to je taj isti. Neka praznina u dubini. I pogled u kojem je nestao sjaj.


Običan prolaznik iz prošlosti

Moje priče — Autor muckos @ 18:47

Došao je iz prošlosti. Pojavio se od nikud. Nije joj bio ništa osim jednog običnog prolaznika. Jedan poznanik, koji nije zaboravio njeno lice. Poznanik, na kojeg je nesvesno ostavila jak, prijatan utisak. Prolaznik iz jednog starog kraja u kome je nekada živela. Poznato lice iz stare škole. Nisu nikada duže ni razgovarali. I otkud ikakvi osećaji kod njega. Čime čovek može da pridobije jednog običnog prolaznika. Kako i zbog čega je probudila išta u tom starom poznatom licu. Rekao joj je jednom: "Ima nešto u tvojim očima". Zaprvo nije jedni koji je to izgovorio. Ali je jedini koji je bio samo prolaznik. Pojavljivao se tako s vremena na vreme. Čisto da joj na fin način kaže koliko joj je značio iako nikada nije bilo ništa među njima. I onda bi nestao.
Prija joj to, naravno. Kojoj ženi ne prija lepa reč. Ali toliko pitanja. Šta li je to u njenom pogledu? I kako običnom prolazniku iz daleke prošlosti može toliko da znači? Zapravo, ni ne može da ih zamisli u jednom spoju... Pomalo je i niži od nje. Drugo, on jedino što je u njoj ostavio i onda i sada je samo sladak osmeh. Bez neke posebne emocije. Nije je video godinama. I sada baš to želi. I zbog čega? I kako i da li se upustiti u tu priču, da ne bude povređenih. Kako dopustiti jednom prolazniku da zakorači u njen život na prijateljski ili možda i neki drugi način. Zapravo, ona zna da ne želi to. Ali ipak joj đavo ne da mira. Otkud da se baš sad javi ponovo, kada je slaba na svaku lepu reč.
I da li jedan običan prolaznik iz prošlosti treba to i da ostane? Samo jedan prolaznik?
 
 

Pisma jedne devojke

Moje priče — Autor muckos @ 00:47

Napisala je već par pisama, onako u prazno.
Nigde primaoca, nigde pošte da ih pošalje ili jedno bar.
Pisma o svojim osećanjima, o svojim mislima.
Pisma, prepuna emocija, vere i nade.
Ostaju neizgovorene reči da leže na papiru.
Reči, koje bi želele poći svojim putem, ali ne vide svrhu.
Ili ih je možda strah?
Toliko žele da budu pročitane, ali njih ne žele da pročitaju.
Nisu ni bitne, verovatno nikada nisu ni bile.
Čemu se još nadaju? Šta još čekaju?
Da neko želi da budu otkrivene, saslušane ili pročitane, već bi učinili sve da ih čuju.
Ali one ostaju na papiru.
Poput napuštenog kučeta.
Da cvile u tišini natopljene suzama bola.
Pisma, nikada pročitana. Samo to i ostaju.
I prvim jutrom ovog prohladnog decembra završiće u vatri.
Da postanu pepeo. Da postanu ono što su zapravo.
A to je ništa.
Samo jedno prazno srce u kojem odzvanja bol.
Jedno prazno srce koje se nada da će ga jedan poznati glas ponovo ispuniti ljubavlju.
I da konačno zaboravi na suze.
Ali i to srce, već nema snage da se bori.
A tako malo je potrebno da ga dignu sa dna.
I zato reči ostaju na papiru.
Ne stižu do svog primaoca.
I nestaju sa prvim plamenom, u jednom jutru ovog prohladnog decembra!
 
letters 

Od strastvene noći do romantičnog jutra

Moje priče — Autor muckos @ 14:50

   Zima. Ulice su okićene lampicama. Grad je prelep. S neba padaju najnežnije pahulje. Padaju da okite Božić snegom. 23.12.-veče. U gradu unatoč hladnoći mnogo ljudi šeta ulicama. Na trgu stoji jedna devojka sama. Duge crne kose, koja je pala preko belog toplog kaputića. Čini se kao da čeka nekog. Pahulje su je već svu opkolile. Prestala je i da se bori s njima i da ih čisti.  Posle nekog vremena stigao je jedan mladić. Visok, zgodan, u elegantnom crnom kaputu. Približio joj se, obgrlio je jednom rukom oko struka, i poklonio kratak nežan poljubac na njene rumene usnice. 

-Hej, jesi zaršio?! Konačno, smrzla sam se čekajući te.- prozborila je smrznutim glasom.
-Hoćeš da ti dam kaput?- rekao je kroz smeh- Mada to ne bi bilo pametno, jer bi verovatno dobio upalu pluća, pa bi kukala, jer moraš da me neguješ.
-Haha, baš si duhovit.

      Držao je ruke u džepovima, a ona je provukla svoju ručicu kroz njegovu. Uputili su se ka svojoj destinaciji. Grad je bio božanstven, noć čarobna. Sve je odisalo nekom Božićnom toplinom. Džinovska jelka u centru sa bezbroj ukrasa i pregršt sijalica. Šetali su neko vreme, pričali, smejali se. Ušli su na jednu veliku drvenu kapiju među starim građevinama, prošli kroz jedno maleno dvorište i ušli na prvi ulaz. Hodnikom su odzvanjale njene snežno bele čizme sa štiklicom. Potrčala je stepenicama, jer je jedva čekala da uđe u toplo. On je kao dete počeo da je vija. Sreća pa su išli samo do drugog sprata, inače bi razljutili komšije. Kada su stigli do vrata, nije mogla da nađe odgovarajući ključ. A kako bi i mogla kada ju je zgrabio s leđa, prevukao ruke preko njenog tananog struka i počeo da ljubi po vratu.

-Srećo, molim te! Zar ne mogu na miru ni vrata otvoriti?
-Pa ne branim ti ja. (osmeh)

     Napokon ušli su. Okačili su kapute, izuli se, i konačno se našli u toplom. Stan je bio malecki, ali divan. Živeli su tu već četiri meseca i baš su se lepo navikli. Malena dnevna sobica, sa jednim dvosedom, dve fotelje, mali stočić, tv...sasvim dovoljno. Iza dvoseda malo dalje bio je trpezarijski okrugli sto, sa četri stolice, ništa veliko, i iza šanka se nazirala malena kuhinja. Poput male garsonjerice, samo što su imali i spavaću sobu. Za njih dvoje mesto je bilo idealno.

       Graciozno otišla je do kuhinje i uzela flašu crnog vina i dve čaše. Seli su ispred dvoseda u dnevnoj na pod i pijuckali vino. Veče je proteklo savršeno, uz toliko priče smeha, s puno ljubavi...Nisu ni primetili kada se flaša ispraznila. Smeh, minut tišine. Pogledali su se, dubokim pogledom, pričali su ćutanjem. Prošao je rukom iza njenog uha kroz meku kosu. Približio je usne njenima i počeo strasno da je ljubi. Ruka mu potom klizila niže po telu. Nagnuo se napred i nežno je spustio na pod. Poljupci su padali, odeća je nestajala. U znoju strasti, razmenjivali su dodire, uzbuđenje je raslo. Dok joj nežno povlačio kosu i ljubio po mednom vratu, ispuštala je uzdahe zadovoljstva. Potom je preuzela kontrolu i kao prava tigrica povela ga u oluju u kojoj pritisak raste, srce ubrzano lupa i zadovoljstvo preovladava.

      Izmorena, legla mu na grudi. Posle nekog vremena, nežno je odneo do kupatila. Otišli su pod tuš, da se osveže. Ali vrag mu nije dao mira, toliko je bio opijen njom, priljubio ju je uza zid, na hladne pločice, nastavio je da je ljubi strasno dok je para opkolila celo kupatilo. Lagano je uhvatio za jednu nogu, podigao ju je na svoj struk, potom je uzeo i drugu. Sada se našla u njegovim snažnim rukama, nije imala kud. Prepustila se želji, prepustila se strasti, dok se voda slivala niz njihova užarena tela. Prošao je čitav sat u igri opojnog ludila. Sada je već i voda bila hladna. Zaista su se osvežili.

      U mekoj plišanoj postelji završili su veče. Nežno, ali ipak čvrsto zagrlio ju je... Utonuli su u najslađi san. Ujutro, probudila se prva. Spremila je lagan doručak. Kada je ustao sto je već bio spreman. Nežan poljubac za dobro jutro. I osmeh prepun ljubavi i sreće. Doručkovali su.

-Kada završimo, treba da kitimo jelku.-rekla je.-Jesi kupio ukrase?
-Znam, znam, juče sam kupio sve što je potrebno za naše prvo kićenje. Crveno sve, kao što si i želela.

      Posle doručka, krenuli su akciju. Na šank, postavili su manju jelkicu. Zajedno su postavljali ukrase, od lampica, preko kuglica, bisernih lančiča, mašnica, stigli su do poslednjeg i najlepšeg detalja, zvezde za vrh jelke.

-A gde je zvezda? Nisi je valjda zaboravio?
-Nisam, evo je tu.- i pružio joj kutijicu, lepo zapakovanu u crveni sjajan papir.

Nežno je otvorila. U kutiji je ugledala pregršt ružinih latica. Nasmešila se.

-Baš si vickast.- počela je da pretura po laticama kada je izvukla zvezdicu. Za nju je bio vezan jedan mali paketić.
-Šta je ovo?- upitala je.
-Otvori pa ćeš videti...

Odvezala je mašnu i otvorila kutijicu. Zanemela je. Pogledala ga je sa suzama u očima. Tada je počeo:

-Kada smo letos počeli zajednički život znao sam da sam spreman za ovaj trenutak, samo me je nekako bio strah. Shvatio sam da si ti žena mog života. I pre nego što smo učinili jedan ovako važan čin kao što je postavljanje zvezde na našu prvu zajedničku jelku (osmeh), hteo sam da ti kažem da želim svako veče da zaspem u zagrljaju s tobom i svako jutro da se budim uz tvoj prelepi osmeh. Želim da sa ovolikom ljubavlju kitimo jelku i kada budemo imali sede na glavi. I sve što trebam je da mi potvrdiš da i ti to želiš.

     Nije mogla da izusti ni reč. Iz oka kanula joj je suza. I dok je osmehom pokazivala svoje snežno bele zube, samo je klimnula glavom. Pao je zagrljaj. Zagrljaj koji je bio drugačiji od svih, koji je krio najlepše osećaje do tada i koji će se pamtiti s radošću. Jelku je ukrasila prelepa sjajna zvezda, a njenu ruku još lepši dijamantski prsten.
 
undefined 

Njena misao

Moje priče — Autor muckos @ 11:50

 

Sedela je na klupi u parku. Dok je jesenje lišće krasilo zemlju, nad njom je plesalo drveće šarenih haljina, uz opuštajuću muziku vetra. U daljini čuo se dečiji smeh. Ta radosna muzika grejala joj dušu. Svojim nožicama igrala se sa opalim lišćem. Volela je taj zvuk. Bio je tako poseban. Tako nežan. I još po neki crvkut ptica, nije još sve u prirodi zaspalo. Nije ni u njoj. Sedela je tako na klupi u praku. Kada je odlutala u svoju misao

"Ne mogu. Boli. Oprost ne znači i zaboravljanje. Čovek nije stvoren da zaboravlja. Ali iako se trudim da to učinim, ne mogu, jer sve se nekako vraća. Očekujem nemoguće. Ili možda da očekujem od nekog drugog karaktera, možda isto to ne bi bilo nemoguće. Svesna sam da ono što želim neće se ostvariti. Jednostavno boli. I to ne vide. Ne shvataju... Nikada neće ni shvatiti, jer nisu u mojoj koži. Ne mogu oni da uklone moju bol. Ne mogu, nisu u stanju. Za to je potreban jak karakter, volja, i velika ljubav. Da li je vreme da odem? Ne znam. Ali znam da sam jedina ja koja mogu da utišam ovaj vetar boli. Jedina ja. Jer drugi to neće učiniti za mene. Previše tražim. I samo sam lažnu nadu stvorila sebi. Taj učinak toliko boli, i koliko god ja brisala tragove stvori se neko ko baca nove. Dosta mi je čišćenja, mrzim čišćenje, neću više da čistim da bi drugi bili zadovoljni,jer ćutim i brišem. Zar sam za to stvorena? Ne, stvorena sam da živim i uživam u trenutku. Stvorena sam, da me vole i da volim. Stvorena sam da dobijam i da poklanjam samo lepo. Stvorena sam da me poštuju i da poštujem. Stvorena sam da koračam dugom, ne trnjem. Stvorena sam da me drži jedna ruka, ruka koja je samo moja, ničija druga. Stvorena sam za sreću, ne za bol. Stvorena sam za iskrenost, predanost, ljubav, strast i poštovanje."

Podigla je svoje prelepo lice. Gledala je u nebo. I nije bilo toliko sivo i sumorno za ovo doba godine. Prolomio se jedan zračak sunca kroz granje. Obasjao je njene božanstvene oči. Vratila je pogled. Bacila ga u ruke na svom krilu. U tom trenu jedan zlatni listić pao joj u naručje.

 

"I negde je stvoren neko ko će mi to pružiti!", pomislila je s osmehom!



"Ja stvorena sam da se smejem i radujem"

 


Priča o čekanju

Moje priče — Autor muckos @ 14:40

 

  Ljubav. Šta li je to? To je ono kada osetiš da je voljeno biće ono što ti nedostaje da bi bio potpun. Srodne duše uvek se nađu. Nekada su dovoljno snažne, inteligentne i zrele da sačuvaju jedno drugo. Nekada pak su uplašene, i svojim nerazmišljanjem izgube sve ono što im je u stvari potrebno. Zatim se pojavljuju razne kopije, ali ni jedna nije ni do kolena srodnoj duši. Možda je s njima bolje, veselije i bez problema, ali je svaka prolazna, neka brže neka sporije, jedino srodna duša ostaje, negde u grudima da nam fali.

 

   Jedna usamljena duša koja je tugovala, jedno veče koračala je pokraj jezerceta koje joj je mnogo značilo. Vetar je pirkao po njenoj kratkoj kosi koju je puštala da poraste, da raste za minulim danima. Veče je bilo toliko milo, mada je bilo dosta hladno. Nije osećala hladnoću. Gledala je u nebo. Bilo je zvezdano. Mesec je sijao istom onom snagom kao ono čuveno veče. Još je i dvorište imao. - Biće kiše - pomislila je. 

undefined

   Sela je na mesto gde su se prvi put poljubili. Budila su se sećanja. Toliko lepih i toliko loših... Ali više se radovala onim lepima.  Gledala je u veliko drvo ispred nje koje je bilo tik uz jezero. Uvek je želela da tamo urežu svoje inicijale... Nisu to učinili, nije ni znao za tu njenu želju. U njoj se krila tolika romantika, ali nikada je nije ispustila do kraja. Nečega se bojala. 

 

   Igrala se s nečim u džepu. Vrtela ga prstićima. Lagano je izvukla svoju nežnu ručicu. U njoj je s nekom čvrstinom držala malu bočicu s nekom porukom. Spustila se polako, pažljivim korakom da velikog drveta. U njegovo podnožje ostavila je bočicu i otkoračila je. Otišla i nestala u noći. Za sobom je ostavila samo jednu suzu koja joj je pobegla iz oka...

 

 Boca je krila:

"Moj voljeni prcmoljku,

  Možda nikada nećeš pronađi ovu poruku, ali ako naiđeš ovuda, kao što verujem da hoćeš, onda će ona dospeti u tvoje ruke. Sve što želim da ti kažem, je da znam da smo krivi oboje, i da znam da smo mi one srodne duše koje su se ipak našle. Teškom mukom pišem ovo pismo i svesna sam rizika da ga možda nećeš nikada ni naći. Ali verujem u sudbinu, na neki način, i verujem ako tako treba, tako će se i desiti. Teško mi je, jer preda mnom je odluka velika. Želim ti reći, da u ime ljubavi koja nas spaja, dajem našim dušama 24 dana...Da 24, ti znaš zašto, ako ti je stalo, onda znaš. Od današnjeg dana svaki dan u 19:30h čekaću te na mestu gde smo se rastali, čekaću čitavih sat vremena. Svaki dan, naredna 24dana. Ako pronađeš ovu bočicu, nemoj mi odgovarati. Ne želim nikakav odgovor, i nemoj se pojaviti samo zato što znaš da sam tamo. Ako tvoja duša oseti da treba da dođe, onda dođi. Ne dolazi, jer ti nedostajem, ne dolazi jer želiš da me vidiš, ne dolazi da mi kažeš da ne dolazim više, dođi samo ako to tvoja duša želi, dođi samo ako želiš me kraj sebe. Dođi samo ako ti je srce spremno. Ja biću tamo, a posle tih 24 dana, gde ću otići ne znam. Prepustiću se nekoj drugoj sreći. Zašto 24? Zato što verujem u simboliku brojeva, i zato što mi ta brojka mnogo znači. Ne, ne odgovaraj ništa. Pusti srce da ti odluči. A ja ću biti tamo, došao ti ili ne. Datum na pismu imaš i od danas počinjem da te čekam. Ako ikada pronađeš ovu bočicu"

 

    I zaista, ona je odlazila, svako veče na staro mesto. Prijala joj šetnja. Svež vazduh. Prijala joj priroda, Prijao joj svet. Nije osećala kao da čeka. Uživala je u večernjim izlascima. Prolazili su dani, a ona je odlazila na ugovoreno mesto... Koliko dana je odlazila, da li je to bilo svih 24 ili manje, da li je neko došao ili ne, to zna samo ona...

 

 Ali danas živi u harmoniji i sreći o kojoj je sanjala noćima...

 

 


Priča o njima tj. priča o njoj

Moje priče — Autor muckos @ 07:12
 
-Volim te toliko, da ne možeš ni da zamisliš. Svaka koščica me boli za tobom. I žao mi je što smo ovako završili, što si ovako hteo. Žao mi je što nismo učinili bolje, a mogli smo. Žao mi je
  -Volim i ja tebe,bebo, ma koliko mi ne veruješ. Jako mi je drago što imaš prijatelje koji te podržavaju i čak se i svađaju sa mnom zbog tebe. Ali ne znaju oni šta mi imamo, ne zna niko jer čisto sumnjam da je iko na svetu prošao što smo mi. Još uvek se držim toga da mora ovako, i ne držim te za rezervu, kunem se! Nemoj me čekati, ali ja ću ipak doći, videćeš! Ako nađeš sreću s drugim popizdeću, ali ga neću istući. Ako te može usrećiti neka tako bude. Nedostaješ mi.
  -Zbog čega, zbog čega? Šta te to drži od mene? Nismo neki likovi iz knjige koji ne smeju da se vole.
  -Ja se samo bojim da će sve biti kao pre...a na takvu žrtvu nisam spreman. Što se tiče tvoje podrške zadnja godina je bila meni od velikog značaja, ali što se tiče same veze, čisto gubljenje vremena. Tako ne želim više ni minut. A po mojoj proceni ja bih bio sada isti,a ruku na srce, i ti.
  -To kakva sam ja sad i kakva bih bila to ti ne znaš. A ako ti sve ovo treba da se izživiš, meni prljav ne trebaš. Jedno je sigurno sve je na nama i do naše volje. Ti ako smatraš da se ne možeš promeniti, onda ni nećeš. Nije tebi stalo dovoljno da se boriš. Možda i nisam ona prava kao što misliš,jer da jesam sve bi bilo drugačije...I očigledno nisi svestan rizika svega ovoga, sve je ovo besmisleno...ne menja daljina ljude, nego njihovo srce i njihova volja. Tvoja odluka-tvoje posledice. Izvini što sam ti smetala.
  

     To je bio njihov poslednji razgovor, od toga dana više se nisu čuli, mada tada još nisu znali da će to biti tako. Proplakala je noć. Suze su bile toliko gorke, i poput razbijenog stakla na komadiće cepale su njeno lice, krvarila joj duša i toliko ju je sve bolelo da je vrištala od bola. Čemu to? Što se ponašaju kao deca. Zar on očekuje da će ga primiti nazad posle nekoliko meseci ili pak godina? Bože ludosti. I to samo zato što nisu bili spremni da se menjaju, do duše ona je več odavno postala druga osoba, ali on to nije mogao da zna. On je samo vijao svoje hirove i svoje želje. To veče, kada se odvio njihov poslednji razgovor bilo je kobno za nju. Toliku bol je osetila u sebi da je mislila da će srce da joj prepukne. Od pre neki dan pije tablete za smirenje kako bi mogla da spava, jer inače je mučila nesanica, i budila se noću na svakih pola sata, plakala i više mučila sebe nego što je spavala. Uzela je svoju dozu za to veče. Ali duša joj je toliko plakala da je ništa nije moglo uspavati. Na kraju je otečenog lica od plača i sa hiljadu suza u očima usnila san.

     Svanuo je novi dan. Teško za nju. Vuče se danima po sivilu svoje sobe. I kada ode kod nekog i kada joj neko dođe ona nije ni svasna da je vodila razgovor. Depresivna. Na samome dnu. Prošlo je nedelju dana. Nisu se čuli. Zar da ga čeka? Ne, to nema smisla. Kada on proživi sve što je hteo da se onda vrati njoj u sigurno? NE,to ne može dozvoliti. Zar da se ne bore za ljubav sada i razmišljaju o nekoj boljoj budućnosti? Nikome nije jasno njegovo razmišljanje, a još manje im je jasno što se ona uništava, propada zbog njega. Danima ne jede redovno, ne spava, jedva nešto tečnosti ulije u organizam. Duša joj oronula, srce prestalo da kuca. Disala je, ali nije bila živa. Posle tih nedelju dana bez i jednog njegovog glasa ili traga, trgla se. Konačno je donela odluku za koju je mislila da nikada neće doneti.

     Rešila je, odlazi, odlazi na brod da radi. Odlazi odavde što dalje, nije je vredan. Dosta je bilo proplakanih suza. Dosta je bilo čekanja da dete odraste. Odlučila je, odlazi u svet, daleko odavde. Odlazi da vidi njen miljeni New York. odlazi u neki nepoznat svet.. U neku avanturu koja će joj bar radosti podariti. Rešilo se sve, pasoš gotov, posao sređen, karta kupljena. Odlazi, i svojim odlaskom briše sve. Ništa i niko je više neće vratiti na staro..

      Bilo joj je teško naravno, kao i svaki početak. Ali upoznala je mnoge ljude, dobre ljude, i videla prelepa mesta. Prošlo je nekoliko meseci, i već se i navikla, i engleski joj se poravio, sad je više komunicirala. Bilo je nekoliko proplakanih noći, i noći pune bola, ali vremenom je prestala čak i da misli o njemu. Kao što su rekli, vreme zaista leči sve. Ah to more, taj okean. Uživala je u životu. Najviše se New York-u radovala. Ostvario joj se san i videla ga je. 

     Posle šest meseci došla je kući. sada se finansisko stanje popravilo zahvaljujući njenom poslu. Uspela je da upiše IT akademiju i da studira na daljinu. Morala je tako, jer se vraćala na brod. Ovaj put na devet meseci. Sada je jedva čekala da ode. Iako su je njeni najbliži dočekali s puno ljubavi i topline, ona više nije mogla ostati tu. To nije bio njen dom. Njen dom bila je divljina. Niko se nije usudio da je pita za njega, voli li ga još, misli li na njega? A ona? Njoj ni na pomisao nije pao. Bila je srećna što putuje kroz svet. 
Nije ga srela na svom odmoru kući. 

      Došao je dan kada je trebala da se vrati nazad na brod. Kada je išla na bus, prošla je neka jeza i zaigralo joj srce... osvrnula se, ali nije bilo nikog u njenoj blizini osim njene drugarice koja ju je pratila na stanicu. Kada su se rastale sa suzama u očima zakoračila je u vozilo i sela negde u središnji deo autobusa.Tako je volela. Mahnula je drugarici, i tada je videla jedno poznato lice. Da, bio je to on. Stajao je pored trafike i s nevericom gledao u njenom pravcu. U očima mu se mogle videti suze. Hteo je da mahne, ali ruka je stala. I dok je snažno vejao sneg autobus je kretao i sve što je mogla da vidi je kako jedna suza mu klizi i na usnama mu se ocrtavele poznate dve reči koje nije želela da prepozna. Odmahnula je glavom. Okrenula se. I nestala u noći.

Tada su se poslednji put sreli. 

     Ovoga puta, na brodu je bilo mnogo zanimljivije, imala je poznanstva i prijatelje. Tu je bio i jedan jako simpatičan mladić koji nije krio da gaji neka osećanja prema njoj. Bio je Italijan, crn, lep, visok. Kada su imali slobodno, družili su se. Smejali su se mnogo. Davno je bila tako srećna. Oči su se svaki dan caklile od radosti. A njegov osmeh mamio je njen. Vodili su duge noćne razgovore. Imali šarmante šetnje po brodu, odlazili su u kafić i noću u diskoteke. Vezali su se, brzo, a i dosta čvrsto. Moglo bi se reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Da li je moguće da je zaboravila na ljubav svog života? Ne zna, ali nije htela o tome ni da razmišlja, to je ostavila iza sebe daleko u tom malom mestašcu. Prepustila se trenu i sadašnjosti. Kako je to oduvek htela. Da živi i voli u sadašnjosti,a ne za to da čeka vreme da prođe i stigne neka daleka budućnost. Uživala je u svojoj sreći...

  A ON, da li je traži, da li se kaje što je propustio šansu? Ili je srećan s nekom drugom? Da li je shvatio šta je izgubio, voli li je još uvek? Ostalo je skriveno u tom malom mestašcu... Dok ona okušava sreću negde drugde.

Nikada se više nije vratila,
Nikada ga više nije videla,
I nikada čula...

walk away

Čekanje!

Moje priče — Autor muckos @ 14:05

     Sedela je u svojoj sobi, ostavljena, jer nisu hteli da je vole. Sedala je. Čitala je knjige, slušala je muziku, pisala priče. Ništa drugo i nije mogla. Nije imala snage, nije bila živa za ništa drugo. Živela je u nekoj bajci i čekala da se pojavi njen happy end. Ali znala je da to što ona čeka, postoji samo u romantičnim filmovima, i da je njena uloga u stvarnom životu. I da je platno mnogo veće i surovije.
    Čekala je nešto. Čula je korake. Poznate korake, škripu vrata... Ali ne, samo je umišljala, obična iluzija ništa više. Prolazili su dani, nedelje. Ona u istoj sobici, crne kose do ramena, krupnih sjajnih očiju. Napolje bi izašla tek da malo udahne vazduh i vratila se nazad.
     Čekala je. Prolazili su meseci, praznik za praznikom, prolazile godine. Ostajala je da čeka. Zar neko može da ima toliko snažnu nadu? Čekala je... I dalje se nadala nekom čudu iz romantičnih filmova.
     Ni jedna suza, ni jedan očaj, samo nada i čekanje, koraci pred vratima, ali sve to je samo iluzija, nigde nikog niti će doći. Ista soba, ista ona, samo malo starija, isto ćebe ista poza, sve je isto...Čita knjige, sluša muziku i piše priče. Kosa malo duža. Ostalo sve isto.
     Samoća, nije joj smetala, nije, jer znala je doći će, evo već je tu... tu je pred njenim vratima. Došao je, došao je po svoju sreću. Ali ne, nema ga.
     I dok godine prolaze, dok kosa sedi, dok bore na licu joj se stvaraju...ona i dalje čeka. Ali niko joj ne dolazi. 
     Jedno jutro dok je čitala čitulje, ugledala je sliku, poznato lice i poznato ime. Posle toliko dugih godina opet ga je videla, ali ne tamo gde je očekivala. Posle toliko godina pala je suza,
Sela je u svoju fotelju, toplu i meku, umotana u ćebe. Sela i sklopila svoje naborane okice. Pala je još jedna suza. Poslednja... "Uzalud sam čekala..."

Ljubavne pahulje

Moje priče — Autor muckos @ 15:20

     Veče. Prijatno, hladnjikavo... Šetala je ona, duge crne talasate kose. Šetala je zavejanim putem. Svoje tanane nožice, pokretala je s ponosom. U tišini moglo se čuti škripanje snega, dok je ostavljala u njemu tragove svojih malih stopala i zvižduk vetra koji je leteo kroz ogoljeno smrznuto granje. U vazduhu osetio se miris zime. Njenu kapu, kosu i kaput opkolile su bele nežne pahulje. Bila je toliko lepa da joj se i vetar klanjao. Krupne, tamne i sjajne oči gustih trepavica terale su svaku tamu. Rumene usnice koje govore: "Poljubi me", nežni obrazi željni milovanja. Bujna kosa, vitka linija. Tako na putu u svom crnom elegantnom kaputiću potsećala je na neku kraljicu noći. 
     Negde je žurila. Koračala je u svojim štiklicama žustro, i ni jedan led nije mogao da joj pokoleba korak. Lomila ga je u sitne komadiće, svojm koracima koji su odisali snagom i samopouzdanjem. Na licu joj je bio osmeh. Bila je srećna. Toliko nežnih emocija skrilo se u njoj... Hladnoća je bežala, topila se u njenoj blizini. A svaka pahulja čeznula je da joj dotakne maleni nos i da na njemu zavši svoj put, rastopljena u toplini njene sreće.
    Stigla je na svoje odredšte. Uhvatila je zaleđenu bravu i zazvonilo je zvonce na kapiji. Ah taj zvuk, shvatila je tada koliko je raduje. Često je znao da je isprovocira, pa bi ga utišala svojom rukom, ali ovo nije bio taj tren. Nije, jer je shvatila koliko voli da čuje to zvonce. Otresla je sneg sa svog kaputa i cipela. Ušla je u toplinu. U kući se osetio miris praznika. Okićena jelka, radost svuda. Umirujuća porodična atmosfera puna ljubavi. Njen omiljeni praznik, njeni miljeni datum. 
     Prišao joj je jedan krupan momak, visok, lep. Poljubac u čelo. Naslonio je svoje čelo na njeno i nežno joj pomilovao obraz ostavivši svoju ruku na njemu. Pogledi puni ljubavi. Okice se cakle. Izgovorio je: "Stigla si mi." Zagrlio ju je, onako kako samo on zna. Zagrljaj je šaptao: "Nikada te neću pustiti".
     To veče, bilo je najlepše za nju...A šta se zbilo, ostaje misterija ta dva bića koja žive u iskrenoj ljubavi, na kojoj samo zaviditi im mogu. A njihovu sudbinu ispisuje sreća, mastilom vernosti po papiru večne ljubavi...

couple in love


Jedan sasvim novi život

Moje priče — Autor muckos @ 23:30

     U mračnoj sobi, šćućureno sedi jedna devojčica. Njena loknasta zlatna kosa, pala joj je preko krupnih plavih očiju. Bila je toliko utučena da je zaboravila svet oko sebe. Ni sa kim nije govorila, niko joj nije trebao. Jedino što je činila je da je noću kada padne mrak dubok i tajnovit izlazla na ulicu i lutala zamišljeno. Sav smisao njenog dana bio je da se krije u mraku daleko od radoznalih očiju. Godinama je ona tako živela. Bez ikakvih emocija. Sama u svom hladnom snežnom svetu. Nosila je dugu sivu haljinu. Materijal je bio takav da svaki put kada bi napravila neki potez ona bi zasvirala umirujuću muziku. Nikoga nije imala niti je želela. Vukla se kroz život sama. Sunce nije ugledala nikad. Uvek samo taj mrak je bio bitan. Napolje samo noću ili po oblačnom i kišnom vremenu. Nije znala ni za kakva osećanja. Ljubav joj je bila samo reč. Čudna je to devojčica bila. U kući čak ni svetlo nije palila. Samo mrak. Totalni mrak i njene krupne plave oči koje su sijale u mraku kao u mačke. Skrivena od sveta, štitila se od povreda bilo kakve vrste. Nije se plašila ničeg. Nije se osećala usamljeno. Živela je srećno ali se ipak u dubini duše osećala nekako praznom. Jednoga prolećnoga jutra, dok je napolju svirala kiša i pevao glasno vetar izašla je u svoje dvorište. Gledala je malene ljubičice, gledala je kako imaju zanimljivu boju. Odlutala je u svojim mislima, vreme je proteklo, nije ni primetila kada je kiša stala. Prošli su sati. Devojčica je još uvek čučala nad malenim čoporom ljubičica. Zamišljena. U jednom trenutku osetila je toplinu na svom malenom vratu. Telom joj je prostrujio neki mio osećaj. Osećala je da ona praznina iz duše nestaje lagano. Podigla je pogled u visinu. Jedan zračak se promilio kroz oblak. Sunce je obasjalo njenu zlatnu kosu, i pomilovalo joj prelepe obraze. Na licu ocrtao se snežno beli osmeh. Za nju je tada počeo jedan sasvim novi život
girl on sunshine 
 

Powered by blog.rs