Moj mali svet

Ambis

Strah u ulici Blogograda — Autor muckos @ 13:50

Negde u nepreglednoj mračnoj šumi, dok magla se spuštala, dok čuli su se urlici vučji. Tamo na planini očaja. Tamo gde svaka reč gubi značaj, tamo gde sene je prate i smeju joj se u lice. Sene koje lažu i sebe i nju. Sene koje ne mogu skriti svoju podmuklu tminu. Tričeći za njom, dok guše je svojom zlobom, teraju je u beznađe. I dok ostavlja ih negde iza sebe, dok uspeva da im odmakne bar malo, bacaju joj  noževe oštre, bacaju joj na njena mala leđa. Ranjena, krvareći beži. Ali sene su tu. Podmukle i zlobne, vape za njenom boli. Osećaju njenu patnju i sve više joj se bliže. Sve više žele njenu bol, poput ogladnelog vampira koji ne može da stane, isisavaju iz nje i poslednji dašak duše. Tamo među visokom drvećem koji dosežu do mrklog neba. Tamo gde niko nečuje urlik nevine duše. Tamo gde se đavo poigrava sa mislima. U toj tmini očajnog ludila, dok beži od sena koje čupaju joj srce, ne shvata da izgubila je tlo pod nogama. Ambis, pala je u ambis. Propada. Dok je jedna sena uspela da joj prodre kroz njen krhki grudni koš, zgrabi za ono maleno srce i uzme joj jedino vredno što je još imala. Ranjena. Propada.  Pala je njena poslednja suza dok nestajala je u provaliji bez dna. Bila je samo jedna obična mala vučica koja je tražila mesto gde se može skriti, sada je samo jedna nevina duša koju je progutao ambis. I u daljini, pod okruglim sjajnim mesecom, na golemoj steni, samo se mogao čuti jedan tužan vučji urlik.
 
 

Strah i trepet

Strah u ulici Blogograda — Autor muckos @ 16:00
     Jedno sasvim obično veče. Sama sam u kući. U susednoj sobi gori vatra u pećki. Napolju je hladnjikavo. Zvižduće vetar. Ja sam se opružila na krevetu, čitala sam neku knjigu, ali misli su mi bile odlutale, pa sam knjigu stavila sa strane. Gledala sam u plafon, u jednu tačku i osluškivala zvukove. 
     Čulo se pucketnje vatre, mrak svuda okolo. Vetar je toliko duvao da je svremena na vreme zaškripela stara ograda koja razdvaja prednje i srednje dvorište. Onda se mogao čuti zastrašujuć zvuk lanca. Kao da neki zli duh vuče okove i lance za sobom. To je zapravo bio moj pas, šećkao se i lanac mu se trljao  o beton. Pomislih "Bože beliočnjače, kakvu si strahotu uterao u mene."
     Morala sam do kupatila. Naspram vrata od kupatila u hodniku imam ogledalo...Izbegavam da pogledam u njega, sama sam u kući, i mrkli mrak je, ko zna šta će moja luda mašta ugledati tamo. Onda u kupatilu, nagnuta nad slavinom perem ruke. Opet izbegavam da pogledam u ogledalo iznad pa glavu ni ne dižem, mada sam naravno upalila svetlo kad sam ušla, ali opet, bolje da ne gledam. Izlazim napolje, vrećam se u krevet.
     Na tavanu nešto grebe, gricka, trčkara. Nisam obraćala pažnju, pomislih to sigurno onaj stvor od miša još nije otegao papke...Lupaju roletne,lupaju i vrata. Zar toliko duva vetar? Sad me već hvata strah pomalo, ali mrsko mi je upaliti svetlo. Čujem neko škripanje, i neku melodiju...srce lupa ubrzano.Pokrivam se ćebetom, i skupljam se u klupko poput mačke. Učinilo mi se kao da je nešto prošlo drugom prostorijom. Ali smirujem sebe, pa to se samo moja mašta poigrava sa mnom, gledala sam previše horora i sad nemam mira.
     U daljini napolju, kao da čujem nekog gavrana kako gače. Osećam neki hladan vazduh kako dopire do mene, ali ni jedan prozor nije otvoren, niti su vrata otvorena. Hladnoća kao da dolazi ispod kreveta. Srce mi već u grlu, hoće da iskoči, i dok razmišljam o grozotama, drvo u pećki se pomerilo i lupilo o staklena vratanca. Tu mi skoči adrenalin, srce lupa sve brže.
     Počinjem da čujem neke glasove. Umišljam li? Ne znam. Kao mala bojala sam se prostora ispod kreveta, i nikada noću nisam smela spustiti nožice ili pak rukice dole. Da ne dođe neki bubuš po mene, kako je baba uvek govorila. Glasovi nestaju. Počinje neko grebanje. Grebanje pod krevetom. "Bože, šta li je to?" Prebledela sam, zaledila se. Grebanje je sve jače i jače... Počinju glasovi opet. Kao da čujem: "Dođi.Dođi."
    Pomislih "Dosta je", ustaću, upaliću svetla svugde i izbaciću ove glupe iluzije iz glave. Skupljam hrabrosti i dok žustro hoću da odem do prekidača, spuštam svoju desnu nogu, i kada sam spustila i levu, u trenutku kada sam ustala, pod nogama sam osetila led ledeni vazduh, i oko mojih krhkih zglobova nešto se provlačilo. Bacih pogled, i sve što vidim su dve odvratne ruke dugačkih prstiju pune nekih čvorova. Žuti zapušteni nokti. Nisam uspela da ispustim ni krik, zanemela sam i dok sam shvatila da je kasno za beg, pojela me tama.



A sve ovo pišem nakon što sam se probudila i shvatila da sve to sam samo sanjala :)
BloodyMuckos!

Strah u ulici Blogograda II

Strah u ulici Blogograda — Autor muckos @ 13:45
by beliocnjak 
 
Stajala je nepomično, zloslutno, užas je vrištao iz svakog nabora na njenoj pocepanoj haljini.
Ne znam koliko  vremena je prošlo, nastao je vakum, tišina, klepet krila. Na levo rame joj se spusti veliki  gavran, crn, crnji i od same noći.
Protresao je krilima, graknuo.Kandže su mu bile duboko zarivene u njene krte kosti obložene modrom kožom.

Kuda? Izlaza nije bilo. 

Naslonjen na zid u tom ćorsokaku, prebirao je po zaleđenim mislima, osluškivao i najmanji šum koji je dopirao od negde.
I gle, nešto se pomalja iz mraka, iza njenih bokova, neka povorka, čuje se pesma dečijih glasova.

Kolona dece je polako koračala, korak po korak, dah po dah, šupljine namesto očiju, krvave im vilice zjape.
Kreću se i ponavljaju jednoglasno:

"Gospodaru, idemo ka tebi, mi smo horde zla,
 mi smo tvoja deca. Daj nam hrane, daj nam krvi ! "

Iz gomile se izdvoji jedna devojčica, rumena, lepa, nasuprot ostale dece i priđe mu smešeći se. 
Zagledao se u te lepe okice, sjajne, umirujuće, oseti neki spokoj.

-Da, ona je moj anđeo, moj spas. Izbaviće me iz ovog ludila.

Pružio je ruku, pomilovao po kosi. I dalje se smešila. Nešto je držala u ruci i čvrsto stiskala.

-Tata, tata - progovorila je glasićem-  Došla sam ti, vodim te odavde.

-Ti nisi moja ćerka, ja nemam ćerku. Ko si ti devojčice?

-Tataaaaa, zar si me već zaboravio,eno, i mama nas čeka tamo iza.

Podigao je pogled prema onoj utvari sa gavranom na ramenu. To više nije bila utvara, nije bila sablast. Prelepa, crna žena sa velikim stomakom mazila je crnu mačku na svojim grudima. Bila je u poodmakloj trudnoći.
Deca su i dalje stajala u gomili pored nje i ponavljala tiho:

-"To je naša mama, to je naša mama".

Lice mu se iskrivilo od užasa, zgrčio je pesnicu. Nemoguće, ona je mrtva, ona je umrla na porođaju !

Smešeći se pomilovala je stomak.


Nastaviće se....


Strah u ulici Blogograda

Strah u ulici Blogograda — Autor muckos @ 01:00
   Negde, u jednoj strahovito mračnoj i veoma uzanoj ulici Muckoseve četvrti začuo se krik. Odjekuno je tako da je svima dopreo do koske. Naježena koža, neki zastrašujuće hladan vetar, i zviždanje u ušima. Okreneš se levo, nigde ništa. Okreneš se desno, ni tamo nikog. Onda onaj neprijatan trenutak kada bi pogledao iza sebe, ali bojiš se, jer ne znaš šta je tamo, i još veći strah kada treba da vratiš pogled napred. Ipak okreneš se. Nazad nema ništa, a od napred kao da nešto škripi. Srce lupa, hoće da iskoči. Noge se zalepile ne idu dalje od zemlje. Žustro okreneš glavu napred. Vidiš da nije ništa strašno, samo se zanjihala jedna stara zarđala kapija. To je vetar pomisliš. Ali treba proći tuda i srce se ne smiruje. Već ti je i hladno. Leden si. Koračah lagano i svaki korak oslikava tvoj strah. Noge ni ne podižeš vučeš i po vlažnom betonu od kiše. Ispred tebe na kraju puta jedno ulično svetlo žmirka, tebi na neseću. Pomisliš: "Samo da se isčupam odavde, tamo je prometna ulica, pa ću se umiriti." Stižeš pri kraj. Srce ti lupa kao da će sad probiti tvoje telo, ne osetiš ga, sad ga već i čuješ. Svetiljka se igasi na sekund. Tebi ta sekunda deluje kao čitava večnost, milion misli vrzma ti se po glavi, jeza, znoj sa čela. Svetlo se pali, i BUU. Tu ispred tebe stoji ona. Žena krvavih očiju, mokre kose, bačene preko lica i poderane stare haljine,ko smrt bela. To nije ni živo. Utvara. Njen pogled te zaledio, užasnut si...i sve što si uspeo da izustiš je samo jedn krik...
undefined

Dobro došli u strahovitu ulicu Blogograda!  
S kriklju vaša BloodyMuckos!

Powered by blog.rs