Moj mali svet

Jedan sasvim novi život

Moje priče — Autor muckos @ 23:30

     U mračnoj sobi, šćućureno sedi jedna devojčica. Njena loknasta zlatna kosa, pala joj je preko krupnih plavih očiju. Bila je toliko utučena da je zaboravila svet oko sebe. Ni sa kim nije govorila, niko joj nije trebao. Jedino što je činila je da je noću kada padne mrak dubok i tajnovit izlazla na ulicu i lutala zamišljeno. Sav smisao njenog dana bio je da se krije u mraku daleko od radoznalih očiju. Godinama je ona tako živela. Bez ikakvih emocija. Sama u svom hladnom snežnom svetu. Nosila je dugu sivu haljinu. Materijal je bio takav da svaki put kada bi napravila neki potez ona bi zasvirala umirujuću muziku. Nikoga nije imala niti je želela. Vukla se kroz život sama. Sunce nije ugledala nikad. Uvek samo taj mrak je bio bitan. Napolje samo noću ili po oblačnom i kišnom vremenu. Nije znala ni za kakva osećanja. Ljubav joj je bila samo reč. Čudna je to devojčica bila. U kući čak ni svetlo nije palila. Samo mrak. Totalni mrak i njene krupne plave oči koje su sijale u mraku kao u mačke. Skrivena od sveta, štitila se od povreda bilo kakve vrste. Nije se plašila ničeg. Nije se osećala usamljeno. Živela je srećno ali se ipak u dubini duše osećala nekako praznom. Jednoga prolećnoga jutra, dok je napolju svirala kiša i pevao glasno vetar izašla je u svoje dvorište. Gledala je malene ljubičice, gledala je kako imaju zanimljivu boju. Odlutala je u svojim mislima, vreme je proteklo, nije ni primetila kada je kiša stala. Prošli su sati. Devojčica je još uvek čučala nad malenim čoporom ljubičica. Zamišljena. U jednom trenutku osetila je toplinu na svom malenom vratu. Telom joj je prostrujio neki mio osećaj. Osećala je da ona praznina iz duše nestaje lagano. Podigla je pogled u visinu. Jedan zračak se promilio kroz oblak. Sunce je obasjalo njenu zlatnu kosu, i pomilovalo joj prelepe obraze. Na licu ocrtao se snežno beli osmeh. Za nju je tada počeo jedan sasvim novi život
girl on sunshine 
 

Dragi lord_johnny

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 14:44

     Dragi lord johnny,

   Možda nikada nećeš posetiti ovaj moj blog, jer znaš da će te zaboleti srce, a možda ga i redovno posećuješ, jer negde duboko u duši falim. Ali eto pišem ti. Govore mi da pišem, da olakšam sebi dušu. Ima mnogo dobrih ljudi u ovom Blogogradu. I zahvalna sam im na svakom znaku pažnje iako nisu dužni ni da me posete, a kamo li da pokušaju pomoći.

   Ne žalim sebe, i nisam teško depresivna, i nije da je stao svet oko mene. Prosto se osećam tužnom. I zato su mi i postovi tako sumorni. Svi su za tebe. A nisi zaslužio ni reč da ti uputim. Da, patim. Nekad se osećam prazno i tada mi je dobro. A nekada krene roj suza, čini mi se kao da nikada neću potrošiti suze. Ne znam već odakle teku toliko.

   Eh, moj lord johnny. Naneo si bol. Ne znam samo kako si mogao da glumiš ljubav do poslednjeg dana. Ne znam kako si mogao da uživaš u onim strasnim noćima i da govoriš kako me voliš, ne osećajući to. I baš te poslednje nedelje pružila sam ti najbolje užitke iako sam znala da mutiš nešto s njom. Da nisi možda mislio na nju u tim vrelim trenucima?

   Ne znam, dragi. Ali ti tu nekog gadno lažeš. Možda trčiš njoj, jer se bojiš samoće. Znam da ti je to strah. Imala sam svoje bubice, znam. Htela sam ih menjati i ti to znaš. Ali, ne, ti si terao po svom, i neću da krivim sebe, jer nisam kriva ja. Ovde jedini grešan si ti.

   Kaže tvoja majka da me još uvek voliš. E, sad. Objasni mi nešto. Razumem da nećeš da im priznaš svoju vezu sa njom, i da ih po tom pitanju lažeš, jer se sramiš i nije ti čista savest. Ali zbog čega ih onda lažeš i da me još voliš? Ili je to zaista tako? Onda lažeš nju. I ona ti je samo jedna prolazna avantura, nešto za promenu.

   Ali zaboleće tebe još srce. Boleće te više nego mene, kada vidiš kako ti otac plače za mnom, i kako te majka razočarano gleda. Znam da sam u toj kući voljena bila. A budeš li s njom, ona nikada neće dobiti toliku ljubav. I posle mnogo vremena i da ostanete zajedno, negde duboko biću ja tu. I pričaće o meni kao i o Andreasu, posle toliko godina što pričaju iako ti je sestra već dugo u braku i ima i sina. Ovakve ljubavi se ne zaboravljaju.

   Šta osećaš ti, ne mogu da znam. Ali znam to da ću te uvek pratiti, pogotovo u dugim hladnim noćima kada budeš spavao sam. I znam, zvaćeš tada nju, ali faliću to ja. I dok zoveš je malena, bebo, srećice, mala... ne uvek, ali setićeš se mene. A njoj, uvek će ostati da se pita voliš li me.

   Znam, ona te je zavela, ona je počela. Znam to od početka. I ti si to znao, samo si poricao, sve dok se nisi upleo u mrežu, a tada je već bilo kasno, i za tebe i za mene.

   Žalićeš ti još za mnom kada ona ode drugom muškarcu. Znaš i sam, ona se ne predaje istinski i duboko kao ja. Znaš i sam kakva je. Nikada joj nećeš biti jedini. Zadrži je. Neka proguta svaku tvoju laž. Nema tu ničeg, zna tvoje srce dobro da ona nije ja.

   Da, anđele. Volim te, to neću poreći. Ali nisi me bio vredan, ni jedan dan ni jednu noć. Sve ove godine nisi me bio vredan. Nisi bio vredan moje ljubavi. I znam, plakaću još. Neće ovo brzo proći. Ali jedno znam, i to nije fraza, sve u životu se vrati kad-tad. Vratiće se i tebi, ako i posle mnogo godina, ali vratiće ti se. I setićeš se tada mene. Setićeš se i shvatićeš šta si mi učinio. Shvatićeš da se u tom trenutku ceo moj život srušio i da si me tada ubio.

  Da, dragi lord johnny. Patićeš ti još. I više nego ja sada. Faliću ti dobro znaš. Prošao si sa mnom stvari koje ni sa jednom drugom nećeš moći. I to dobro znaš. A faliće ti i onaj moj slatki mladež što te toliko primamljivao. Faliće ti moji nežni dodiri, i kad te bude milovala, naježiće ti se celo telo, ali neće to biti zbog nje nego zbog mene i mojih dodira koje sam ti pružila. Naježićeš se, jer setićeš se mene. Nije ona ja. I ne može da me zameni. Koliko god ti bilo prijatno sa njom, negde u duši faliću ti ja. I ti to dobro znaš.
  Ne tražim odgovor od tebe, ovo je samo još jedan post koji vodi ka zaboravu.                                               
                                              Voli te, Muckoš!
you will miss me 

Neka te odvede

Muzička fascikla — Autor muckos @ 18:33
Neka te odvede, miljama od mene
Neka te zavede i prevari...
Pa da vidiš kako je
Zaspati na medu, budit' se na ledu
Dok preko noći svijet se srušio...
Svijet se srušio...


Teška su jutra i noći bez tebe, a ni dan nije ništa bolji

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 11:38
     Ne shvataš ti moju bol, čak te ni ne zanima kako je meni.

     Noći duge su moji neprijatelji, ne mogu da zaspim, ne ležem u krevet dok ne umorim oči, jer znam ako pokušam spavati a da nisam izmorena do iznemoglosti, počeću razmišljati,a onde me tek san neće sustići. Moram priznati, i bojim se zaspati, jer čim zatvorim oči ti se pojaviš. Ni u snovima nemam mira. I budim se često, muči me nesanica, i svaki put kad otvorim oči ti si u mislima, jer ne zaobiđeš me ni u jednom snu. Proganjaš me. Neki su lepi, puni nežnosti, neki su puni patnje i suza. Pretprošla noć bila mi je najgora.

    Probudila sam se u 3 ujutru, i nisam više mogla da usnijem san. Bila sam sama kod kuće. Znaš, mama je radila noćnu i tek u 6 je stizala kući. Do 5 sati sedela sam u kreveti i gledala u jednu tačku. Kao da ni nisam bila živa. A u 5, osetila sam oštar bol u grudima. Počela sam plakati, potom sam se gušila u suzama. Onda me više nije bolelo srce, bolela me duša, svaki deo moga tela. Toliko je bolelo da sam vrištala. Nisam mogla da se smirim, u bukvalnom smislu te reči sve me je bolelo. Nisam mogla da istrpim. Ne znam ni kako sam imala glasa da vrištim. U jednom trenutku sam uhvatila sebe kako sam molila Boga da me odnese. Toliko je bolelo.

    Jutra su još teža, budim se depresivna jel naravno viđala sam te u snovima.O , Bože toliko te volim... a čemu? Kad znam da nisis ni zaslužio?  Čemu se još nadam da sve je ipak laž?

     Danju uhvatim sebe kako želim da te zovem. Želim da te čujem. Bez tebe nisam cela. Bez tebe me nema. A čemu sve to? Čemu? Ti se nećeš vratiti.

Pismo

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 17:27

     Draga moja nesrećna ljubavi,
Pišem ti sada iako znam da ti možda nikada nećeš pročitati ove redove. Toliko toga imam da ti kažem. Boli me sve, boli, a nekada osećam i bes. Najgore od svega mi je što ja ispadam kriva. Znaš ti dobro šta si činio. Znaš. Samo nećeš da priznaš nikome, pa ni sebi. Našla sam se u vrtlogu laži. Znam da nisam savršena, ali nisi ni ti. Menjala bih mane da si i ti menjao svoje. Ali nekako je moja greška vukla za sobom tvoju, ili obrnuto, ne znam, jer ne znam kada je počelo. Možda ako priznaš sebi svoju krivicu, možda shvatiš da smo mogli imati budućnost. Nije naša veza bila obična, znaš i sam. Znaš i sam koliko smo se voleli i koliko se volimo. Ne krivim te, krivi smo oboje. Ali ja svoju krivicu priznajem. Znam, radila sam stvari koje nisam trebala, ali si me ti svojim pogrešnim postupcima naveo na njih. Sebe bar nemoj lagati, znaš gde si kriv. Možda sam neko koga ne želiš više u svom životu, ali moja ljubav neće nestati tako lako, čak i ako si me povredio. Ne znam zašto te toliko volim. Ali i sam znaš kako kažu, kad iskreno voliš nemaš odgovor na to pitanje. Želim ti da budeš srećan. Gde ću ja biti i kako će mi biti nije važno. Želim ti od srca da budeš srećan. Iako strepim od toga da sreću želiš bez mene. Bila sam spremna da se menjam, ti nisi. I iako znam da te više neću imati, ti si bio taj, ti si bio moja duša. I znaš voleću te uvek, znaš i sam da se prava ljubav nikada ne prežali. Seti se samo svoje sestre i Andreasa. E, moja ljubav je isto tako večna. I boli što više neću videti te oči boje kestena. Boli što više nisam tvoja sreća. Boli bez obzira na sve.
    Neka ti je sa srećom!
    Muckoš
letter 

Idi sada...

Muzička fascikla — Autor muckos @ 17:25

Parče plavog neba

Moje priče — Autor muckos @ 13:40
     U dalekom izgubljenom svetu, na mestu gde niko nije koračao, živela je ona. Usamnljena devojka, krupnih uplakanih očiju. Dok je koračala okolnom šumom tajnovitog mraka vukla je svoje krhke nožice ostavljajući duboke i duge brazde u vlažnoj zemlji od sinoćne kiše. Nije imala snage da napravi jedan pravi i siguran korak. Šuškalo je jesnje lišće pod njenim stopalima, ali nikoga nije bilo da čuje tu pesmu punu tuge. Nikoga nije bilo da korača sa njom. Niko i ništa nije joj ostalo. Živela je tako u jednoj oronuloj kućici na visokom starom orahu...Pod njim je stajala jedna malena majušna kolibica sakrpljena od debelih grana divlje trešnje koja je krasila njeno dvorište. Tamo je bio njen jedini prijatelj, njeno veselo i razigrano kuče, Azrael. Mnogo ga je volela, on joj je bio jedina uteha. Iako nije znao da govori oni su se razumeli veoma dobro. Kada joj je zatrebao zagrljaj uvek je to osetio i svojom mekom njuškom gurkao bi joj ruku dok ga nije obgrlila. Bila je tužna. Danima je gledala kroz prozorče u vedro plavo nebo. Plakala je, molila je, da joj neko dođe, neko ko je pod tim istim nebom i korača ovom planetom negde daleko. Da joj dođe, da ne bude više usamljena. Prolazili su dani. Niko nije dolazio. Želela je ljubav. Gde li je? "O nebo moje maleno, zar toliko mnogo tražim?". Proticali su dani, jedan za drugim. I Azrael je tugovao, nije više umeo da je nasmeje. Sve što je hteo je da njegovu prijateljicu opet vidi srećnu. Devojka, krupnih očiju danima je sedela pod prozorom i gledala u komad plavog neba. Nije više ni jela, ni pila. Nije mogla ni da usnije san. Samo je sedela i gledala, čas u plavetnilo, čas u zvezde. Čekala je, ali niko nije dolazio. Čekala je nekog svog "Godoa"... I danas sedi i gleda u parče plavog neba, posle mnogo, mnogo vremena. A Azrael je tugovao, bacio je svoje plave okice u vis: "Nebo plavo, zar će zauvek da čeka?"
blue sky
 

Počele su duge noći

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 04:13
     Počele su duge noći.
Nema nikog da me pita kako mi je.
Da, loše mi je.
Nekada bih vrištala, nekada plakala, nekada samo gledam u jednu tačku i kao da ne postojim.
Dišem, ali nisam živa.
Da bar mogu zaspati i ne buditi se više.
Da, tako se osećam u ovom trenutku.
Tako.
Jer ni snovi ni stvarnost ne trebaju mi bez tebe.
Kažu vreme leči sve, kažu zaboravlja se.
Ne, ja nisam ta.
Nisi ti još samo jedan u nizu, nisi ti neko koga mogu samo da zaboravim.
Jednostavno, bez tebe ne vidim smisao.
Ne sahvata me niko.
Ne znaju koliko volim.
I kada kažem da bi i život dala za tebe to zaista tako i mislim i osećam.
Ali čemu, čemu to?
Gde je nestalo sve?
Zašto samo ne mogu da zaspem i da se ne budim.
Ne osećam se dobro, ne.
Ili će mi srce pući ili ću poludeti, ali neću dobro zarvšiti.
Ne, ne osećam se dobro, ja sam već umrla, iako mi srce još lupa, mene nema. Nisam tu.
Nestala sam i ni čudo više ne može da me vrati.
Kako ne shvatate, volim ga, volim ga više od sebe, čak i kada me povredi, volim ga.
I kad me vređa i viče i gura od sebe, volim ga.
Ali više nisam živa...
Ne, nisam više živa...
broken heart

broken heart

Gde da odem da te ne volim...

Muzička fascikla — Autor muckos @ 19:16
 
 Gde da osvanem
a da te vise ne trazim
u drugim ljudima

Gde da odem da te ne volim
gde kad dolazis u moje snove
da bih te kao nekad ljubila
i da tvoju dusu zagrlim
 


Ne znam kako ću preživeti ovu noć

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 10:33
     Ostajem sama. Bila sam toliko naivna poput nekog deteta. Dozvolila sam da me prave budalom, a na kraju sam ja ispala loša. Zbog čega? Jer sam se usprotivila lažima i obmani? Ostajem sama. Ne znam kako ću preživeti ovu noć. Srce mi se cepa...boli. Toliko boli da ne mogu da istrpim. Bože...kuda li ovo vodi? Ne znam kako da prekinem bol. Kriva što nisam bila slepa. Kriva...uvek. Ova ljubav neće nikada nestati. Nikada... Toliko boli. Ova noć će biti duga. Ja sama,bez igde ikog. Ne mogu da se nosim sa onim što dolazi. Ne, za to nisam dovoljno jaka. Ceo život mi se upravo srušio. Ne ja ne mogu bez njega...kakav god da je...ja ne mogu.. Ljudi ne shvataju koliko ga volim. Da treba i život bi dala za njega. I dušu bi đavolu prodala... A on, jel me ikada voleo? Ne bez njega ne mogu, kakav god da je... Dan mi više nema smisla... Toliko boli da ne mogu da istrpim. Gde da odem, gde? Moje mesto sigurnosti bilo je u njegovim rukama... toga više nema... Šta sada i kuda? Noć bez njega je bol, a novi dan crna rupa. Sve moje u životu bio je on. Sve najbolje i pored loših stvari. Volim da više voleti ne mogu, a znam i to da voleti ću zauvek. Ali gde je smisao toga? Gde kada njega nema. Nema da mi kaže "volim te, bebo!", nema da mi nežno miluje kosu, da se uvučem pod njegove snažne ruke, da me smiri njegov zagrljaj. Htele su ga druge, eto dobile su ga. A ja sam ostala da budem loša, jer nisam htela to da se desi. Volim ga, svakim svojim delom tela, najmanjom ćelijom. Ali čemu to kad njega nema. Ja nisam ja bez njega...on je ceo moj život. Moja životna ljubav. Ne znam kako ću preživeti ovu noć...
 

Tvoja ljubav

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 15:08

 
  Tvoja ljubav je meni sve. Verovao ili ne za tebe bih život dala da je to potrebno. Ti si moj smisao života. Moja istinska duša. Volim da se budim u tvom zagrljaju. Zbog tebe sam spremna na sve, da sagradim kule i gradove, i da rušim sve što mi stane na put. Ti mi daješ neki mio osećaj. Osećam toliku nežnost i tvoja blizina prosto čini da izgorim sva. Tvoja ljubav je meni sve. Nema lepšeg jastuka od tvojih grudi, i nema bolje utehe od tvog zagrljaja. Ti si moje sve, moje najbolje. Uvek ćeš i biti. Ti si nešto što u meni izaziva veliku radost. Volim te više od mogućeg. Bez tebe sam niko i ništa, jer ti nisi samo moja jača polovina, ti si moja duša, što sam već pomenula. A šta je telo bez duše? Ono ne postoji. Ljubav tvoja meni je poput duge na nebu. Nekako nestvarna,ali tu je nama pred očima, i ne vidimo joj kraj. Ne znamo gde se završava. Naša ljubav, to je nešto postojano. To je nešto što treba da se čuva. Ja mogu da ti pružim sve što želiš. Meni je samo potrebna istinska ljubav. Meni je samo potreban neko ko će učiniti sve da budem srećna. I znam da taj neko si ti...
 

Agonija

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 14:49
     Hodam kao po staklu, oko mene sve je lomljivo i svuda je provalija. Kuda li vodi ovaj svet. Poput ranjene ptice neumem više da letim. Nestala mi je sreća. Ne znam kada, ne znam gde. U duši se lomim, a na licu nosim osmeh. Treba mi ljubavi. Ja sam jedno krhko biće poput mehura. Zaboravila sam koliko je lepo koračati po oblacima. Kao prosjak sedim na ćošku poderanih sećanja moleći za mrvu ljubavi. Gde li je? Gde li je moj princ koji će mi je pružiti, bezuslovno i bez povreda. Ne osećam se dobro, ne osećam se veselo, a trudim se da mirišem na sreću i da sreću pružam. Treba mi jedno sigurno mesto. Nekada je to bilo njegovo naručje. Ali nestao je taj princ. Znam ja sam ga oterala...ali nisam više ona stara, a on nikako da mi se vrati. Živim u jednom magičnom svetu, ali sam zalutala u mračne delove moje čarobne prašume. Treba mi nečija ruka da me izbavi odatle. Trebaju mi nečija iskrena osećanja da me vrate na nebeske staze. Da sam ponovo među oblacima spokoja. Nema nikog. Vičem "Upomoć" ali niko se ne odaziva, glas mi već ponestaje. Što sam glasnija, manje me čuju. Kao da nigde nikoga nema. A toliko ne volim samoću. Kuda li vodi ovaj svet od lažnih prijateljstva, neiskrene ljubavi, nehumanosti? Negde, duboko kao da svako gleda svoju sreću, a niko da drugome pruži istu. Jer zar nije to istinska sreća kada je data, a ne uzeta. Nemirne vode su svuda oko nas. I pored osmeha na licu, utapaju nas. Bez obzira koliko smo dobri plivači, svi se mi nagutamo vode... Niko od nas ne poznaje sebe, a kamoli druge. Gde li je moj princ, moja svetlost? Gde, da me izbavi iz ove agonije? Da mi pruža ljubav kao pre. Nekako sam ga izgubila iz vida, a sve što želim je da mu se vratim u njegovo naručje.
 
 

Muckoševa ispovest

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 09:04
   Ne znam više ni kuda ni kako. Nekada mi dođe da oteram sve oko sebe i odem negde gde nikoga nema. Da li će ikada biti drugačije? Ne, imam osećaj da će on uvek činiti ono što ne volim, a ja ću gušiti i sebe i njega u svojim suzama. Gde je onaj čovek od pre četiri meseca što bi umro za mene da je to potrebno, što bi dušu svoju prodao za moju. Gde li je? Jel` to bila samo iluzija sreće što sam mu ponovo u naručju? Ne znam, ali znam da sam se vratila tom čoveku kojem sam bila sve na svetu, a sada ga nema. Nekada mi zaista dođe da se pokupim i odem u manastir. Samo ne znam može li mi Bog pomoći. Može li mi podariti mir. Duša mi je izgubljena, da nađem samo malo hrabrosti otšla bih od svih,otišla bih. Možda bih tada, tamo negde pod Božijim krovom pronašla sreću. Niko ne zna koliko sam potištena, niko... Promena-da li postoji kao reč ili ima i svoju formu? Verovala sam da se može dotaći da se može videti, ali izgleda da se ona može samo čuti. Kada će prestati ova agonija? :(
  

Koliko boli...

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 20:38
 Koliko boli. Živimo u toliko surovom svetu, krivi smo i kada to nismo. Duša mi se cepa, više ne znam ni koji put. Volela bih da me nema. Ne znam šta da mislim, ne daješ mi nagoveštaj. Plašim se da te ne izgubim, i to zbog jedne detinjarije. Ne bih to preživela. Previše te volim. Ne možeš da zamisliš koliko. Ti si vazduh koji udišem. Duša moje duše. I suze me bole koliko sam potištena. Tek preključe smo pričali o tome kako ne volim biti sama u kući, i da ne dozvoliš da sama spavam. I evo čeka me i druga noć u samoći. Zašto? Iskreno ni sama ne znam. Verovatno neću spavati ponovo. Da li zbog toga što ne volim tu samoću ili zbog toga što mi toliko nedostaješ... ne znam. Boli. Izgubljena sam. Vrati me u sreću. Vrati me u tvoje naručje. Šta sam zgrešila Bogu? Prvo budem napadnuta od strane drugih i onda odbijena od strane tebe. Zarobila sam se u lavirintu neznanja, tuge i povređenosti. Kad bih samo mogla zaspati i ne buditi se. Strah me. Bez tebe ne mogu. Bez tebe nema sreće. Ti mi stavljaš osmeh na lice...ti si moja duševna hrana. Bez tebe se osećam toliko prazno. Kao i sada. Sve što bi mi sada trebalo je jedan tvoj topli zagrljaj. Nema sigurnijeg mesta na ovoj planeti od tvojih snažnih ruku. Tako iznenada nestade spokoj i to zbog nečije nezrelosti. U stvari zapravo ni ne znam zbog čega. Pogrešila sam, povisila sam glas na tebe... Nisam trebala, nisam htela. Jednostavno bila sam povređena. Boli me i sada. I boli me što ti je tvoje dragoceno veče tako propalo. A od svega više boli ova samoća. Kuckam, možda bez stilskih figura i bogatih opisa, ali kuckam, da izbacim iz sebe, jer nemam s kim da pričam. Možda i zbog toga da izmorim okice, da uspem zaspati. Žao mi je ako sam te i sa čim povredila prethodno veče, nije mi bila namera, u očima mi je bio samo onaj napad na mene poput lešinara. Izgubila sam se u trenutku i izgubljena sam i ostala. A sada sam izgubljena bez tebe. Dođi, trebaš mi. Svaki tren očekujem zvuk tvojih koraka, ali znam neću ih dočekati. Današnji dan mi se čini kao da je proteklo vec pet dana, a gde je još zora. Ustajem rano, ako uopšte budem ustajala ili to bude ustajanje iz ove stolice samo, treba i stići na železničku. Ne znam kako ću progurati sutrašnji dan na poslu. Još po onom suncu i vrućini. Sve što se nadam da će mi doći bar jedna porukica. Dovoljno je da u njoj piše kratko i jasno "Laku noć!". Znaš da je meni dovoljno to malo. Samo jedan minijaturan znak pažnje. Volim te, ljubavi, više od svega. Volim te i drži me za ruku još mnogo mnogo vremena. Volim te...i voli me. Mi imamo ono nešto.
 

:(

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 20:26


Onaj osecaj kada bi najradije zaspao i ne budio se...

 


Eh...

Moje pesme — Autor muckos @ 00:03

Lako je reći OPROSTI, kada ne opraštamo mi.
Lako je reći ZABORAVI, kada ne zaboravljamo mi.
Teško je staviti sebe u tuđu kožu.
Ali kad bi to bar na tren uradili,
znali bi šta možemo i koliko smemo da očekujemo od drugih.
Znali bi gde su granice naših dela,
i gde su granice tuđih boli...


Powered by blog.rs