Moj mali svet

Slomljeno srce...

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 15:41

Toliko boli...ne znam šta da mislim...zar je moguće da čovek odglumi ljubav? Zar je moguće da su oni pogledi puni ljubavi od samo pre neki dan bili samo farsa? Ne, ne želim da verujem u to. Nemoguće je da ljubav samo tako nestane, da jedan dan neizmerno voliš a drugi da kažeš da je sve samo navika. Ako je čovek u stanju da prevari čak i očima, onda je pravi umetnik u laganju... Toliko si me grlio i toliko si me zaljubljeno gledao posle onih nedavnih teških dana kada smo skoro izgubili jedno drugo... Nemoguće da je ta ljubav isparila u samo 4dana, nemoguće. Tako iznenda. Problem je što sam ti jedina? Želiš da se daš i drugima, a nećeš da me varaš. Kažeš to je najveći problem. Idi onda odvedi u krevet devojke koje poželiš, iskusi tuđe telo. Ali znaj, ni jedna ti neće pružiti što sam ti ja pružila, toliku podršku... Bila sam uz tebe kad ti je bilo najpotrebnije, i to niko ne može da izbriše. Volim te i voleću te, i možda će neki reći prebolećeš ga, mlada si, zaljubićeš se ponovo. Ja mogu ruku u vatru da stavim, da nikada drugi neće ući u moje srce, ti si mi bio sve... i dok si me povređivao volela sam te i praštala. Toliko njih bi volelo da budu sa mnom, znam to, ali ja ni jednog nisam pogledala, ni jedan drugi mi nije bio bitan. Nikoga ne želim. I možda jednom i budem s nekim, možda me neko bude voleo, ali niko nikada više ući u moje srce neće, to ne kažem jer tako sada osećam, to kažem jer si ti ljubav mog života, i druge mogu da budu samo loše kopije. Iako misliš da ti neću  nedostajati, znam, setićeš se mene u onim trenucima u kojim znaš da bi bila kraj tebe... Setićeš se mene, dok usamljen budeš gledao serije koje smo požudno pratili, setićeš se mene kada ti druga bude milovala leđa, setićeš se tog osećaja kada se ceo naježiš, a najviše ćeš se setiti onda kada budeš shvatio da ni jedna druga nema onaj mladež koji te toliko izluđuje... Kad se budeš kupao sam, faliću ti negde u dubini duše, da te gurkam. Biću tu oko tebe, znaš i sam. Da li me stvarno ne voliš vreme će ti pokazati. Mene sad boli...izuzetno me boli. Dušu si mi išupao, srce si mi slomio. Nije ni bitno...ko sam ti ja uopšte...stara navika kažeš. Prerano smo se upoznali, bože ko u nekom filmu... Znam kako si me gledao onda posle onog famoznog ponedeljka...bio je to pogled pun ljubavi, šta li se promenilo u tebi tako odjednom... Ja sam dala sve od sebe da uspemo. Promenila sam se maltene preko noći, udovoljila svim tvojim željama, prećutala stvari na koje bi inače skakala po plafonu, samo da bi video koliko te volim i da sam na sve spremna samo da te ne izgubim. Izgleda sam ipak ja kriva, možda sam se prekasno promenila. Ne znam. teško mi je, opisati ti ne mogu koliko. Nemojte mi govoriti ponovo ćeš voleti, ja i sad posle svega ovoga toliko volim, ne verujem da, ne, ZNAM da drugome ne može da pripadne ovo srce. Slomljeno je u param parčad i nema delića u kojem nisi ti. I ako budem sa drugim, to će biti jer taj neko biti dobar prema meni, jer će me voleti i poštovati, ali ove usne nikada više neće izgovoriti "volim te" jer to samo tebi umeju da kažu... Volim te i tačka. Prihvatam kraj, tako si želeo, ne mogu te siliti na ljubav sa mnom, pogotovo jer znam da ti ne mogu pružiti ono što ti želiš a to je neko drugo telo i sex sa nekom drugom osobom. Nisam ti dovoljna, rekao si, priznao si. Neka, uživaj u drugima. šta drugo da ti kažem. Ne voliš me, tako kažeš. Nema tu priče. Ostaje mi samo da te čuvam u srcu. I ne, neću ponovo voleti...Bar ne tako kako volim tebe. Za druge čuvam samo poštovanje i dobrotu... Ljubav sam potrošila, nažalost na nekog ko mi to ne uzvraća.

                                                             Zauvek tvoj Muckoš!

 


Tišina

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 00:11
...tišina. Moj trenutni neprijatelj, sedim u mračnoj sobi. Sama. I ni vi me verovatno nećete pročitati,potonuću u tišinu, ostaćete nemi. Ovo je bio njagori mogući dan ikada. Saznala sam da mi se laptop ne može popraviti, ili su bar šanse za to jako male. Jeste to obična stvar,ali ja sam jako vezana za njega, tamo sam piskarala, u njemu je moj dnevnik (doduše nije dugačak jer ga pišem od skoro,ali opet), prepun je uspomena. Jednostavno ga volim. a još jedna loša stvar je da se još otplaćuje... Duša mi se cepa, stalno sam nešto čačkala na njemu...i sad mi jako nedostaje. Najgore od svega je što pored toga imam osećaj kao da se moj voljeni udaljava od mene, nije se javljao ceo dan, kad sam ga zvala zvučao je hladno, mrzovoljno... i iako sam imala izuzetnu želju da ga vidim izjavio je da on danas nema želju da me vidi. Grubo, ali tako je. Razumem da je zauzet ili da želi da bude sam, ali nemati želju videti svoju devojku...to je grubo. Možda se samo on pogrešno izražava, a ja previše osetljiva, jer sam u "onim" danima,ali opet s druge strane čudno mi deluje još od nedelje. I sad evo kad mi je najpotrebniji, bar neka njegova lepa reč, ugašen mu fejsbuk (koji mu je non-stop upaljen) i msn je stavljen na "busy" koji mu je uvek "available" jer je stalno za kompjuterom ili eventualno "away" kada nije pri računaru. A svima je dobro poznato da "busy" ne daje zvučno obaveštenje pri dolasku poruke... sad da li sam ja umislila da je zbog mene ili je stvarno tako ne znam, ali imam potrebu da se izjadam. Jer ovo se nikad ne dešava. Ni na poruke ne  odgovara. Eto, šta sam dobila? Tišinu, tišinu koja me ubija, sada kad mi je potrebna topla reč ljubavi. Jedino što razbija ovu beskrajnu tišinu je lavež mog luckastog psa, ali ni njega već ne registrujem. To me nervira da se nije ništa loše ni desilo, niti smo se posvađali, ni ništa, nego tako odjednom. Ajd što ne želi da me vidi, ali što ne želi ni da me čuje sada kada zna kako se osećam i u kakvom sam stanju. Neka, neka se malo odmori od mene, nije tu ništa loše, ali neka bar pokaže da mu je ipak stalo do mene, ne trebamo se udaljavati. Mrzim tišinu, to mi je nešto najgore, manje bi me bolelo da me neko pljune u lice. Ne znam, tišina mi je tako zastrašujuća, liči mi na nekog stranca, a mi smo sve samo ne stranci, pogbogu pa volimo se... bar za sebe mogu reći da ga volim. Da, volim ga, više od sebe, on mi je čitav svet.  A ova tišina toliko boli. Neka, jaka sam, preguraću, moram nekako da se izborim sa njom, spavati ne mogu, zato sada pišem, iako gluposti, ali moram. To mi nekako skida muke sa ove moje krhke duše. Samo se iskreno nadam da borba sa ovom tišinom neće biti duga. Nadam se da ću dobiti bar jedno "Laku noć, bebo!". To bi mi uklonilo sve tegobe ovoga dana, i sateralo bi ovu prokletu tišinu u ćorsokak. Eto, toliko je malo meni potrebno, samo malo pažnje..
 

Ljubavno pismo

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 14:22
  Anđele moj najlepši,
 
     obećavam ti svom svojom dušom da ljubav koju osećam prema tebi nikada neće presušiti, čak što više biće snažnija  iz dana u dan i trajaće do mog poslednjeg daha,pa čak i dalje... Obećavam ti da ću biti kraj tebe kada te iznenade životne bure. Ostavljaću svoj maleni trag stopala u pesku kraj tvojeg, da znaš da ne koračaš sam, kakvim god putevima išao... Veoma mi je važan tvoj osmeh i sjaj u očima, ti si moja sreća i samo tvoje nasmejano lice može i mene da usreći.Ti si moja životna inspiracija, moje najmilije, moje sve. I ne prođe dan da ne zahvalim Bogu što si dubokim korakom zakoračio u moj život i tu me usrećuješ iznova i iznova. Moja zvezdo vodiljo... Dan kada umire nestajem u prašini zvezdane noći. Želim te, bio kraj mene ili ne... utapam se i nestajem, pronalazim sebe u tebi. Želim te ludo, bez granica i ostataka. Topim se u tvom zagrljaju, imam neverovatnu želju da ti se uvučem pod kožu, iako znam da je to nemoguće, ali onda ipak setim se, ja sam već pod tvojom kožom, moje ime je "istetovirano" na tvom srcu...a moja duša je unutar njega. Niko ne može da mi oduzme to mesto, svesna sam toga. Kada se dan rađa, budim se iz onog opojnog sna što smo sanjali sinoć i nastavljam da sanjarim otvorenih očiju, jer ljubav sa tobom je lepa kao san, lagana kao da koračam oblacima. Budim li se s tobom, uživam u čarima tvojih dodira ispunjenim ljubavlju... Budim li se sama, uživam u pomisli na tebe, prisećam se tvog mirisa i tvog snažnog zagrljaja. Izmamiš mi osmeh čak i kada nisi kraj mene. To mi ulepšava dan i olakšava njegove tegobe koje me nemo poput senke očekuju iza ugla. Dok lagano koračam paperjastim oblacima života i osluškujem ritam svojih koraka, krajičkom oka tražim senku...tvoju senku, koja se nečujno uplela u moju. Bez nje bi mi bio čudan i prazan ovaj hod kroz životni put. Opijaš me brže od najjačeg vina. Topim se, dok mi stiskaš ručicu lagano hodajući stazama budućnosti... Potrošim dah da bih izgovorila "Volim te", ako je neophodno potrošiću i pluća da dokažem da nisu uzalud izgovorene te reči koje nateraju srce da zaigra i učine da krv proključa. Ali ti to i sam znaš. Osećaš! Imali smo nesuglasice, svaki par ih ima, ali dok god imamo ljubavi jedno prema drugom, dok god je ova naša tvrđava sagrađena od iskrenosti, nežnosti i poverenja, i dok kod su mostovi koji vode do nje sačinjeni od cigala razumevanja i dugih noćnih razgovora, unutar nje će sijati sunce, pa makar oko njenih zidina beznadežno urlala oluja, i tukli gromovi. Zajedno ćemo sve preživeti...Volim te ,bebo, najviše na svetu. Moja duša, razum i srce odišu za tobom. Ti si moja java i moj san, ti si mi sve. Moja satkana krila od jave kojima letim kroz mekane oblake sreće iako i dalje stojim čvrsto na zemlji.Pusti me i noćas tiho u sebe...Dozvoli mi da sve svoje uzdahe i misli sakrijem u džepove tvog duksa. Zažmuri...opusti se, jer ja sam tamo u tvom sjajnom pogledu, sakrivena u bojama tvoga oka. Tvoja neiskvarena duša puna nežnosti je moja knjiga na čijim je stranicama pažljivo ispisana naša ljubav.Ne govori ništa, samo me dodirni, oseti kako se bezbroj ptica uzdiže u plavetnilo neba, poljubi me, nek nabuja mirna reka, neka se na nas prolije pljusak ljubavi. Ah, pljusak... podseti me na naš prvi "randevu". Doduše tada nisi dobio poljubac, ali miris letnje kiše i te krupne kapi počele su tada da pišu našu ljubavnu priču. Sve bih dala za još jedan takav dan išaran nevinim osmesima, i iznenadni pljusak koji bi nas podsetio na naše prve zajedničke korake. Koračali smo već raznim stazama, prošli smo i trnje i pustinje i prašume, ali najlepše su one na koje se uvek vraćamo, livade obasjane sunčevom radošću, šarene,vesele, prepune ljubavnih mirisa. Našla sam te tada kada sam to najmanje očekivala, kao ona iznenadna krv crvena ruža koju si mi pružio nežno obuhvativši me oko struka u punoj diskoteci. Još i dan danas osećam taj neverovatan osećaj, kada ti adrenalin skoči, krv prostruji korz čitavo telo, duša zatreperi i sve to zbog jednog potpunog stranca i njegove ruže. Tada si ukrao moje srce, već tada sam znala da sam tvoja čak iako nisam bila u potpunosti sigurna kako se zoveš. Našla sam te gde je linija između sna i jave, i ne želim da te pustim. Tražila sam te kao malo dete nekog davno izgubljenog zmaja i kao neko čudo, pojavio si se u mom životu. Možda nisam u pravu i verovatno ne znam sve što mislim da znam, ne  zanima me ni prošlost ni sadašnjost niti ono što mi predstoji, sve za čime brinem si ti, za taj jedan trenutak u tvojim rukama, lagan poljubac na mojim usnama, isprepleteni u zagrljaju kada vreme kao da stoji i ništa na ovom svetu nije mi važno kao što je osmeh na tvom nežnom licu. U meni si probudio snove koje sam davno odsanjala, otvorio si moje usijane okice da vidim neke sasvim nove vidike. Kako da te ne volim kad si moj život obojio jarkim bojama, i oslikao si na mom licu bore smejalice. Verno ti poklanjam sebe i sve moje snove, pružam ti neizmernu ljubav jer ti to i zaslužuješ. Ti si moja snaga i zato nikada ne odustajem posle prvog poraza. Svaku nadu koja je na samrti ti mi je oživljavaš. Kad proživim loš dan, verujem da će naredni biti mnogo bolji. Ti budiš moju veru. Sklapam svoje sanjive oči kad me dotuče umor, jer znam: Ti ceš mi doći u san. Bez tog sjaja u tvojim očima ne mogu. Ti si moja mala slatka droga, ako te predugo nemam srce mi vapi za tobom. Ne želim i neću da ti budem neko na koga ćeš se jednoga dana kroz maglu sećati.Hoću da budem najlepša ruža u tvom životu. Isceliću ti rane koje ti nanose bol, ukloniću svaku ružnu reč upućenu tebi i uvek ću izmamiti osmeh na tvom licu. Naša ljubav je poput feniksa, ona ne umire, ponovo se rađa iz pepela. Svesna sam svih svojih mana, niko nije savšen, ali ti možeš da me učiniš savršenu tebi...imaš tu moć, izvajaj moje mane u figuru tvog zamišljenog savršenstva. I dok se reči troše, dok im ne vidim kraja, shvatam da ovo pismo moram da privedem završetku i ostale misli predati ti u nekom drugom pismu. Zahvaljujem mirisu jezera u jednoj dalekoj tihoj junskoj noći i krupnom mesecu koje je tada obasjalo tvoje medeno lice na započetim redovima naše priče i nadam se samo da će nam vreme obezbediti bezbroj listova za pisnje te iste, a budućnost, obećavam, prošaraću radošću i nasmejanim stranicama.

                                                              Voli te, tvoj Muckoš!

 


«Prethodni   1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

Powered by blog.rs