Moj mali svet

Moja pesma by Luna71

Moje pesme — Autor muckos @ 11:11

Luna, hvala na lepom oslikavanju :)


Tradicija mimoze

Moja fascikla — Autor muckos @ 11:47

     Živeli su on i ona, dugo godina u braku. Bilo je tu puno, jako puno svađa, ali ljubav nije nestala. Ne. Bar je tako videlo njihovo malo devojče. Jer i pored njihovog ratovanja bilo je tu znakova pažnje i nežnosti. Svaki januar ili februar. U zavisnosti kada bi se pojavio ulični prodavač mimoza, on bi svojoj ženi kupovao jedan buket. Svake godine. Nikada nije zaboravio. 8. mart obavezno jedna crvena ruža. Pa i rođendan i godišnjice. Ali mimoze su nekako bile najnežniji gest pažnje i jako lepa tradicija, ne vezana za nikakav datum.
     Jedne godine iznenada ih je napustio. Otišao je da sa anđelima pazi na njih. Bilo je leto. Najgore leto ikada... Vreme je prolazilo, ali koraci kojima su se njegovi voljeni nadali nisu se čuli. Stigla je i zima. Došlo je vreme mimoza. Devojče je jedan dan na ulici ugledalo prelepe, nežne žute pufnice od cvetova. Tuga u srcu, melanholija. U tom trenu je znala da će najlepše biti da ona nastavi tradiciju, sećanje da se sačuva i njihov opojan miris da podseća na dane kada je i on bio sa njima. Januar je. I danas na stolu stoji buket mimoza.



Bleeding love

Muzička fascikla — Autor muckos @ 19:47

 


Ljubav

Moje pesme — Autor muckos @ 15:47


Ljupka emocija,
krhka i mila
razlila se kao
najskuplja svila.

U srcima našim
nežno se skrila
i nad snovima
tiho nam bdila.

Bacila mi na dušu
najlepše čini
i moje malo srce
ispunjenim čini.

Anđeoski pogled
u srce me dira
i svaki šum
divnu pesmu svira

Vidiš da i nije
ovo neka rima
al' šta ću kad u srcu
ljubavi ima.

 


Papir natopljen ljubavlju

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 20:07

     Rasuo se magičan prah po platnu naših isprepletenih života. Sliku opojne ljubavi obasjava najsjanija zvezda na nebu. Ona tvoja, daleka, nekako nestvarna u pratnji raskošnog Meseca. I čuje se pesma dalekih planeta. Dok nečujno plešu na prostranom nebu... Dva smo bića, dve različite duše, koje tako silno žele da se stope. Dotak'o si me onako kako treba, onako kako svako potajno želi. Dotak'o si mi srce, dušu. Nežno i duboko. Taj dodir ostaje zapamćen zauvek. To je onaj trag koji je duboko ispod kože. Trag koji čuči na najsigurnijem mestu, tamo u grudima u posebnoj odaji. Postojim za tebe, za nas. Krišom kradem tren večnosti i čvrsto ga stežem u zagrljaj najnežniji. Da trajemo. Da ostanemo srž svega ti i ja. Nikada nisam osetila  da moja duša uživa tako potpuno kao što uživa u tebi...tvom ispunjenom pogledu, dodiru poput pera. Dok na koži osetim toplinu prošle noći, misli mi beže ka tebi. Gledaš li sad u nebo što je nad nama? Miris zime i tiha pesma kiše opkolili su nežnost moju. Čuješ li dušu što šapatom te zove? Nastanio si se u srcu, i čvrsto poput korova pustio korenje, ali si moj vrt duše ispunio najlepšim cvetnim mirisima. Notom koja opušta, umiruje i čini me sigurnom.  I mio glas vetra ukrašava dugu što razliva se po sjaju zvezda poput nekog čuda u mrklom mraku dok nema ni jednog zračka sunca. Ljubav nežna poput leptirovog leta ispunila je svaki kutak mojih odaja. Tu duboko u grudima živiš ti, i baš tu čuvam te ja.
 
 

Samo da ne zabrljam :)

Muzička fascikla — Autor muckos @ 12:17

Dragi blogeri,

Odoh da reinstaliram windows na mom malom netbook-u. Držite mi palčeve da ništa ne zeznem :)
Hihihi. Evo me za par sati kad sve sredim 
Puno pozdrava!

Evo malo muzike :)



Na raskrsnici sadašnjosti

Fascikla ljubavi — Autor muckos @ 16:47

Prošlost. Reč koja čini naš karakter. Ona je vajar, a mi smo glina s kojom se on igra. Kako dani prolaze, naš oblik se menja. Svaki umetnik teži k savršenstvu, a ono se u ovoj umetnosti zvana život može postići jedino učenjem kako iz svojih tako i tuđih grešaka.
Prošlost. Nekada nas povređuje. Ponekad kada stojimo na raskrsnici sadašnjosti, ne možemo krenuti putem budućnosti kojim želimo, jer je prošlost još prisutna u nama. Ali ona treba da je iza nas. Ne može se izbrisati, jer je nepromenljiva. Ali možemo učiniti da nas više ne sputava. I da u njoj ostavimo sve ono čiji tragovi nemaju mesta kako u sadašnjosti tako ni u budućnosti.
Zar ne možemo raskrstiti s tom prošlošću koja nam podmeće noge i stalno zapinjemo? Jasno je da događaje ne možemo izmeniti. Možda ni ne treba, sve je to s nekim razlogom odigrano. Ali uvek možemo svaki njihov prokleti trag ostaviti tamo gde im je mesto. U prošlosti. 
Već dugo stojimo na raskrsnici. Zarobljena u vremenu, dok dani mi odmiču, a ja samo stojim i posmatram ih. Jel se to zove čekanje? Ne znam. Na semaforu je crveno svetlo već predugo. Zarobljena sam u sadašnjem vremenu bez ikakve slike budućnosti. Sanjarim o njoj, sanjarim o onom najlepšem snu. Sanjam o istoimenoj ulici iz koje dolazim, o tome da će zeleno svetlo zasvetliti i da ću krenuti pravo, s najlepšim osmehom i ispunjenim srcem. Šta je levo, ili desno, ne znam. Niti razmišljam, niti zamišljam. Najsrećnija bih bila kada nikada ne bih morala saznati.
Volela bi da na mekim vazdušastim oblacima sreće ostavljam tragove svojih malih stopala kraj tvojih. Da ruku čvrsto držim tvoju i da trnovitim putevima života zajedno koračamo i sa osmesima da oteramo svaku brigu. Najviše bi volela da krenem pravo, tom našom ulicom radosti i uspeha. Daleko od prošlih dela i njihovih tragova. 
Kada ljubav stanuje u oba bića, ona treba da živi. Ali nisu svi borci, znam. I ponekad mi se čini da me to crveno na semaforu već uspavljuje. Da se nije pokvario? Pogledaj malo. Spremna sam da zakoračim i odem s ove raskrsnice, dok još držim te za ruku. Spremna sam punim plućima udahnuti sreću. Sanjati na tvojim grudima. Biti sigurna u tvom zagrljaju. Milovati te dugo u noć onim mojim anđeoskim dodirom, koji čini da ti telom prođe prijatna jeza. Spremna sam suprotstaviti se sa tobom svakom teškom danu koji sledi. Spremna sam otići s ove glupe raskrsnice.
Hoćeš li sa mnom? Zovem te, hodi! Dođi da zajedno ostavljamo tragove u peskovitoj obali života. Da svakoj kiši nacrtamo dugu. Da zaspemo u postelji iskrene ljubavi i bude nas zlatni zraci sreće... da jednoga dana zajedno prošetamo naše sede parkom!
 
 

Pod ledenim prahom

Fascikla mojih misli — Autor muckos @ 15:47

Prošli su praznici. Prvo je poranio, pa je zakasnio... Preskočio je svaki praznik. Lukavo ih zaobišao. Taj ledeni prah prosuo se ulicama mojim. Možda sada nekom budi osećaj sete, neko čudno stanje melanholije. 



Ili negde prekriva svojim belim pahuljastim zvezdama neki romantični tren, možda neki nežni poljubac.
 
 

Negde pak mami onaj slatki dečiji osmeh, izaziva milu sreću i radost.

undefined

Zaobišao je praznike, ali mi je milo videti ga. Ne, ne volim hladnoću, ne volim zimu, ali sneg je sneg. Čaroban i za mene nekako radostan. Možda zato što je padao i na dan mog rođenja :)



Zato padaj ti slobodno. Ne, ne smetaš mi. Prekri sve svojim mekim belim prahom. Obuci prirodu u snežne haljine. Nedostajalo joj je to ove zime. Izazivam te i zato: PADAJ =)


Današnji dan

Moja fascikla — Autor muckos @ 09:24

Današnji dan krenuo je i bolje nego što sam mislila. Naime kako smo i mama i ja nezaposlene, danas trebam nositi biografije naše za jedan posao... Ona ima velike šanse da je prime, jer je radila na sličnim poslovima, a što ne bi pokušala i ja, zar ne? Kažu da su plate odlične što je teško naći... S druge strane za mene ima još jedna mogućnost, mama poteže neke veze, jer kao što znate bez toga se isto teško nalazi posao, i sa tom "vezom" će danas da stupi u kontakt... Tako da se danas sve vrti oko posla. Od ovih događaja i narednih dana kada sledi čekanje i isčekivanje zavisi mnogo toga. A zašto je dan počeo bolje nego što sam mislila? Pa probudio me je zvuk telefona, gde mi iz Omladinske zadruge javljaju da ima jedan mali poslić. Nije ništa veliko. Treba čistiti neku firmu 2-3 puta nedeljno. Ali opet je nešto. A pored toga mogu mi još nešto slično naći. Sad malo razmišljam da možda sam nepromišljeno ušla u taj posao, jer ipak sam putnik, a tamo verovatno neću biti bar 5 sati (što bi mi onda bilo isplativo), ali kad se radujem svakom poslu, i sad mi povratka nema, jer sam već rekla: Da. Sve u svemu, smatram da je dan počeo dobro. I shvatiću taj poziv kao neki dobar znak ;)

DAJ MI SNAGU KOŠAVE ;)

Muzička fascikla — Autor muckos @ 22:49

 


Tajna medaljona

Moje priče — Autor muckos @ 14:24

Nekada davno u dalekom izgubljenom kraljevstvu Čarolija živela je prelepa mlada princeza. Imala je dugu sjajnu kosu boje kafe koja se na zracima sunca prelivala do predivne zlatne boje. Njene divne kestenjaste oči, koje su se na svetlosti još više igrale bojama nego kosa joj, očaravale su svakog mladića u kraljevstvu. Ali ona je bila princeza i njoj se mogao nadati samo neki princ. Takva su pravila, zar ne?
Međutim princezino srce je ostalo zarobljeno u njenom kraljevstvu. Svima je poznato da se srcu ne može naređivati. Tako je i njeno pripalo jednom meštaninu. Bio je to visoki zanatlija koji je radio samo za kralja. Zato su se često viđali. Družili su se u očaravajućoj cvetnoj bašti kraljevskog zamka. Zanatlija bi uvek ukrao najlepšu ružu koju bi potom poklanjao princezi. Obično je birao od belih ruža, jer su one bile tako nežne poput princeze. Do crvenih nije mogao da dosegne, jer su one bile posebno čuvane, i svaka je bila prelepa, sjajna poput princezinih očiju.
Zanatlija je radio razne stvari, bio je stručan u mnogim poljima. I zbog toga je bio toliko cenjen kod kralja. Jednog dana otišao je u kraljevski vrt da se nađe sa svojom voljenom. Dok su se duge razlivale vrtom, dok je sunce od tamnokose pretvaralo princezu u zlatokosu, vetar je šaptao pesmu ljubavnu. 
-Anđele moj! -uzviknuo je. Princeza mu je dotrčala u zagrljaj i s najlepšim osmehom učinila da mu srce zaigra.
-Imam poklon za tebe.
-Za mene? -iznenađeno je upitala.
-Da,da.
Seli su u hlad starog hrasta. Ptičice su ulepšale tren svojom pesmom, a mirišljavi jorgovani su preko svega toga bacili nevidljivi veo nežnosti.
-Poklonio bih ti mnogo više. I zvezdu sa neba bih ti skinuo, ali to nije u mojoj moći. Ipak dajem ti nešto što mnogo znači. -pružio joj je levi dlan i u njemu je bila najlepša crvena ruža iz kraljevstva.
-Zar je moguće? Pa  kako si uspeo? Čak ni ja ne umem do tog dela vrta da stignem...
-Ljubavi jedina, srce je to. Čovek sve može kada voli, ali zaviri u unutrašnjost ruže, tamo je još lepši poklon.
Princeza je zavirila u ružu. Ona je krila prelepi sjajni medaljon ukrašen najlepšim dragim kamenjem. Zanatlija ga je sam izradio. Medaljon je odisao finim ručnim radom. I krio je jednu tajnu. Dok ga je princeza pažljivo gledala srećnim pogledom, zanatlija joj je pričao o tajni medaljona.
-Vidi, anđele. Medaljon je magičan i on je pored toga što je simbol ljubavi ujedno i tvoja amajlija koja će te štiti od zloga u tvom životnom putu. U njega možeš da smestiš dva lika, ali ne prihvata bilo koga. Ili će unutar sebe čuvati našu ljubav i učiniti je večnom ili će se zauvek zaključati i biti samo lep prvezak za sećanje, ako se naša ljubav ne ostvari.
-Ali ja verujem u našu ljubav...
Pričali su do kasno u noć. I rastanak im je teško pao. U postelji se princeza divila svom čarobnom nakitu. Prolazili su dani, oni su se nalazili, smejali, uživali u nežnosti, dugoj priči, zaljubljenim pogledima i ostalim sitnicama koje su ulepšavale njihove dane. Princeza se počela pitati kada će već znati hoće li se medaljon zaključati zauvek ili učiniti njihovu ljubav večnom. Ali uzalud se pitala, uzalud je razmišljala. Odgovor je znao samo njegov tvorac.
Kako je njihovu ljubav kvarilo mnogo toga, kao što je činjenica da on nije princ što bi bio problem kod kralja iako je bio mnogo cenjen u njegovim očima, zanatlija se dvoumio i nije znao šta da radi sa svojom ljubavi prema princezi. Tako je i nastao medaljon. Vagao je iz dana u dan, tako je vaga bila čas na njihovoj ljubavi, čas na njihovim odvojenim putevima. Nikako nije znao šta mu je činiti, borio se sa svojim srcem i umom. Ponekad je hteo da zaboravi princezu, ali bi ljubav prema njoj prevagnula. Zašto da se bori protiv ljubavi, pitao se, jer ljubav je nešto divno, ali opet ni sam nije znao šta je želeo.
Dok ga je princeza ludo volela, i dok je u njenim očima on bio pravi i jedini princ, ne shvatajući on to, kako se vagao, tako se princezin medaljon čas zaključavao, čas otključavao. I dok su prolazili dani čarobni medaljon se izmorio, njegova čarolija je slabila sa neodlučnošću svog tvorca. I došao je i tren kada je medaljon popucao. Nije bio više lep kao prvi dan, a njegova magija je polako nestajala, gubila se u noći. A njihova ljubav? Šta li se desilo sa njom? Znate li možda vi?

Ljubav, neopisiv pojam...
Zapamtite jednu stvar, ne možete vi pronaći ljubav,
ljubav pronalazi vas.
I kada vas pronađe, pustite srce da voli,
ne zabranjujte mu to.
Ne razmišljajte, ljubav je čarobna
i ne možete je obrisati svojom voljom.
Borite se za ljubav koju imate, volite i uživajte u svakom trenu.
Ljubav je bitna, sve ostalo su sitnice ;)
 
 

 

Svako čudo 3 dana traje...ili?

Moja fascikla — Autor muckos @ 15:47

Sećate li se dreamcatcher-a, koji sam dobila za Božić? Uvek sam imala loše snove, a te snovolovke su me oduvek privlačile. Otkad je imam više nemam ružne snove. To je već skoro tri nedelje. Snovi su mi sada jednostavni, relativno lepi. Za divno čudo. Ono što mi jedino nedostaje iz mojih prethodnih snova je njihova opširnost i detalji koje sam pamtila. Sad slabo pamtim. Kad se probudim, sećam se o čemu je bio san, ali bez nekih preteranih detalja. I onda nekako ode u zaborav, ostanu neke blede slike. Ali neću da se bunim. Nema više noćnih mora i to je najvažnije :)
Lovac snova stavljao se uglavnom deci u hoganima, ali i svima koji su želeli da ih loši snovi zaobiđu. Imao je prema njihovom verovanju, ne samo moć da na sebe privlači noćne more već i svojstva lečenja i u harmonizacije kako osobe tako i prostorije u kojoj se nalazi. Stari Ojibway Indijanci veruju da je noćni vazduh ispunjen snovima - i lepim i ružnim. Kako su ružni snovi, strahovi i teskobe nazubljenih krajeva, uhvatiće se za mrežicu, dok će lepe misli i snovi proći do spavača. Kad prvi jutarnji zraci obasjaju mrežicu, sve ružne misli i strahovi se istope.  
A evo i par priča o snovolovci. 
Legenda plemena Lakota:

"Nekada davno, kada je svet bio mlad, stari vođa plemena Lakote sedeo je na visokoj planini i dobio viziju. U toj mu se viziji Iktomi, veliki  učitelj mudrosti, prikazao u obliku pauka. Iktomi je pričao sa njim svetim jezikom koji je samo starac mogao razumjeti.
Kako je govorio, tako je uzeo starčev obruč napravljen od vrbe koji je imao perje, konjsku dlaku, perle i počeo plesti mrežu. Pričao je starcu o krugu života kako smo počeli naše živote kao dojenčad prolazeći kroz detinjstvo do zrelosti. Na kraju ulazimo u starost kada se prema nama brine kao prema dojenčadi, zatvarajući time krug.
„Ali", Iktomi nastavi pričati i dalje pletući mrežu: „U svakom trenu života postoje različite sile i smernice. Neke su dobre, a neke loše. Ako slušaš dobre sile, one će te odvesti u dobrom smeru. No, ako slušaš one loše, odvest će te u pogrešnom i mogu te povrediti  Mogu biti od pomoći isto kao što se mogu i uplesti u harmoniju prirode." Iktomi da mrežu Lakota starcu i kaže: „Vidiš, mreža stvara savršen krug, no rupa je u sredini tog kruga. Ako veruješ u Velikog Duha(Great Spirit), mreža će uloviti tvoje dobre snove i ideje – a loši će proći kroz rupu. Koristi mrežu da bi pomogao sebi i svojim ljudima u postizanju ciljeva i dobro koristi ideje, snove i vizije svojih ljudi.“
Starac je tada preneo viziju svojim ljudima i zbog toga danas ljudi širom sveta vešaju snovolovku iznad svog kreveta prebirajući snove i vizije. Dobro je uhvaćeno u mrežu života i nošeno sa ljudima. Zlo u njihovim životima prolazi kroz rupu u sredini mreže i tada više nije deo njihovih života."

I legenda plemena Cheyenn:
  "Mnogo godina pre nego je došao beli čovek, u jednom selu Cheyenna živela je devojčica po imenu Mali Oblačić. Jednog je dana devojčica rekla majci, Poslednji Večernji Dah: „Kada noć padne, često mi dolazi gladna crna ptica. Kljucanjem mi kida komadiće tela i jede me dok ne dođeš ti, lagana poput vetra, oteraš je od mene. Ali ne razumem šta to znači“.
Sa velikom majčinskom ljubavlju Poslednji Večernji Dah utešila je malenu rečima: „Stvari koje vidiš po noći zovu se snovi a crna ptica koja dolazi nije ništa drugo nego jedna sena koja te želi upozoriti“. Mali Oblačić odgovori: „Ali mene je strah, želim videti samo bele sene koje su dobre“.
Majka je osetila strah svog deteta i izradila je jednu mrežu u krugu za hvatanje snova u jezeru noći, zatim je stvorila toj mreži magične moći: razlikovaće dobre snove, one korisne za odrastanje duha njene devojčice, od onih zlobnih, odnosno, beznačajnih i nevaljalih. 
Poslednji Večernji Dah izradila je mnoge snovolovke i zakačila ih je iznad svih krevetića u selu Cheyenna. Kako su deca odrastala ukrašavala su svoje snovolovke sa raznim predmetima njihovih najdražih, te je magična moć rasla zajedno sa njima. Svaki Cheyenn čuvao je svoju snovolovku kroz celi život, kao sveti predmet, nositelj snage i mudrosti.
Čak i u današnje doba, svaki put kad se rodi jedno dete, Indijanci izrađuju jednu snovolovku te je zakače iznad krevetića. Koriste jedno posebno savitljivo drvo od kojeg izrade krug što predstavlja univerzum a iznutra isprepletu mrežu nitima u obliku paučine. Izrađenoj mreži povere zadatak da hvata i zadrži sve snove koje će im dete sanjati. Ako se radi o pozitivnim snovima, snovolovka će ih spustiti do centra preko niti paučine s perlama (snaga prirode) i takvi će se snovi ostvariti. Ako paučina ulovi negativne snove, odvući će ih na ptičja perja koja će ih odneti daleko, daleko, dok ne nestanu u oblacima."

Ne znam da li je do snovolovke, ili samo do mog verovanja u nju, ali mene ružni snovi zaobilaze. Bitno je da ja čvrsto verujem i da ona deluje ;)
Inače moja snovolovka je po svemu sudeći potekla iz ove druge legende, jer nema rupu u sredini kao snovolovka iz prve legende. 
 
 

Muzika pred spavanje :)

Muzička fascikla — Autor muckos @ 23:00

 


Doza smeha za ovo jutro

Vickasto :) — Autor muckos @ 09:30
 
 
 
Pita Jovica: 
Perice, šta bi više voleo: 
- Da si glup ili lep? 
Perica odgovori:
- Da sam glup, normalno.
-A zašto? 
- Lepota je prolazna.
 
Pita Haso Muju:
-Kako skija tvoja Fata?
-Ko grom, svaki put u drugo drvo!  

Kuca plavuša po banderi,kad naiđe policajac i pita je:
-Što kucaš tu?
Plavuša će:
- Pa piše da izdaje stan,a ne otvara niko!
Policajac će:
- Pa čudi me baš,a i svetlo im gori...

Pita vuk svog sina:
-Pa gde si sinoć bio?
-Bio sam sa zekom Pegom, zekom Stevom, zekom Racom
-Nemoj ti meni 2 zeca, 3 zeca...

Bosanac, Hercegovac i Crnogorac došli na železničku stanicu malo ranije, pa skoknuli "na po jednu".
Međutim, malo se zarakijali, pa zakasnili na voz. Kad su istrčali na peron voz već krenuo. Njih trojica potrče za vozom, i (kao u svakom vicu) Crnogorac prvi odustane. Hercegovac trči još malo, pa i on stane. Ali Bosanac se zainatio, trči sve jače i jače, pruži ruku, dohvati neku štangu, stisne, đipne, prekobaci se i uleti u voz k'o Indijana Đons.
Ova dvojica zadihani i u čudu gledaju prizor, pa Crnogorac reče:
- Viđe životinje, a samo je doš'o da nas isprati!

Ušla plavuša u biblioteku i kaže:
- Jedan pomfrit, extra lardž, coca cola light i hamburger, molim Vas.
Pomisli kako je niko nije čuo pa ponovi, samo ovaj put glasnije i prilično nervozno:
- Molim vas! Pomfrit, extra lardž, coca cola light i hamburger!
Bibliotekar jedva zausti, mucajući u čudu:
- A...aaali gospođice ovo je... ovo je biblioteka!
- Oh! Oprostitie, reče plavuša i ponovi učtivim šaptom- Pomfrit, extra lardž, coca cola ...

Čarobno jutro

Moje pesme — Autor muckos @ 12:24

 

Dotak'o me, nežno i stidljivo, sunca zrak.
Po krevetu se krio onaj divni parfem tvoj.
Od tebe pak nigde ni jedan trag ni znak.
Pa utopih nežno lice u meki jastuk svoj.

Nema te tu, ali znam posetio si moj san.
Zato se tvoj miris rasuo po sobi mojoj.
I dok tiho budi me ovaj lepi sunčani dan,
zapisujem divno jutro u pesmi ovoj.

Znaš koliko volim opijajući miris taj,
I usudio si se s njim čak i u san doći mi.
U oku razlio mi se strasti i ljubavi sjaj.
Čarobno je ovo jutro i čaroban si ti.

 


Želim-ne želim (zadatak)

Blogozadaci — Autor muckos @ 16:07

Ana započela igricu,
casper nastavila svojim postom
pa evo i mog posta.
Zadatak: Pet želim i pet ne želim
:)

Ovako, ne znam da li ste svesni koliko je zadatak zapravo težak. Bar ga ja tako vidim. Zamislite da imate zlatnu ribicu koja će vam ispuniti 5 želja i koja će učiniti da vas 5 stvari koje ne želite zaobiđu. Ljudi su po prirodi sebični. Morate priznati da je tako. Neću da glumim dobricu, ne, ja to nisam. Da imam zlatnu ribicu 80% je da sigurno ne bi iskoristila želje na prave stvari, i bila bi sebična. I onda kada malo bolje razmislim, kada bi se želje stvarno ostvarile bolje da ih pametno iskoristim, zar ne? Hmm, evo ovako. Recimo da sam sebična, ali sam dobro razmislila da želje iskoristim pametno. Spisak bi izgledao ovako:

Ne želim...:
1. ...nikakvu neizlečivu bolest sebi ni mojim bližnjima
2. ...da moji najmiliji i ja upoznamo nasilje
3. ...suze ni bol kako sebi tako ni mojima
4. ...laži
5. ...siromaštvo i bedu 

Želim...:
1. ...zdravlje, ljudima koje volim i sebi
2. ...posao onima kojima je potreban (kao i meni) :)
3. ...da mi je svaki dan nasmejan
4. ...da ostvarim svoje snove
5. ....da imam kraj sebe čoveka iz razmišljankine pesme,
   čoveka koji će me voleti u potpunosti i kome ću biti sve i jedina
    

Powered by blog.rs