Ne shvataš ti moju bol, čak te ni ne zanima kako je meni.
Noći duge su moji neprijatelji, ne mogu da zaspim, ne ležem u krevet dok ne umorim oči, jer znam ako pokušam spavati a da nisam izmorena do iznemoglosti, počeću razmišljati,a onde me tek san neće sustići. Moram priznati, i bojim se zaspati, jer čim zatvorim oči ti se pojaviš. Ni u snovima nemam mira. I budim se često, muči me nesanica, i svaki put kad otvorim oči ti si u mislima, jer ne zaobiđeš me ni u jednom snu. Proganjaš me. Neki su lepi, puni nežnosti, neki su puni patnje i suza. Pretprošla noć bila mi je najgora.
Probudila sam se u 3 ujutru, i nisam više mogla da usnijem san. Bila sam sama kod kuće. Znaš, mama je radila noćnu i tek u 6 je stizala kući. Do 5 sati sedela sam u kreveti i gledala u jednu tačku. Kao da ni nisam bila živa. A u 5, osetila sam oštar bol u grudima. Počela sam plakati, potom sam se gušila u suzama. Onda me više nije bolelo srce, bolela me duša, svaki deo moga tela. Toliko je bolelo da sam vrištala. Nisam mogla da se smirim, u bukvalnom smislu te reči sve me je bolelo. Nisam mogla da istrpim. Ne znam ni kako sam imala glasa da vrištim. U jednom trenutku sam uhvatila sebe kako sam molila Boga da me odnese. Toliko je bolelo.
Jutra su još teža, budim se depresivna jel naravno viđala sam te u snovima.O , Bože toliko te volim... a čemu? Kad znam da nisis ni zaslužio? Čemu se još nadam da sve je ipak laž?
Danju uhvatim sebe kako želim da te zovem. Želim da te čujem. Bez tebe nisam cela. Bez tebe me nema. A čemu sve to? Čemu? Ti se nećeš vratiti.