Tri božićna duha
U dalekom snežnom gradu, pod zavejanim krovom u toplom malom domu, nedelju dana pred Božić, umesto prijatne porodične atmosfere vladao je nemir. Visoka vitka žena, pakovala je neki veliki izlizani crni kofer. Muž stajao je na vratima moleći je da ne čini to, skoro zasuzelih očiju. Dva slatka dečaka, pomalo kovrdžavih kosica, stajali su iza oca, uplašeno i sa suzama gledali su majku. Jedan manji od drugog. Mlađi još nije umeo da govori svega par reči. Odgegao se onim sipatičnim dečijim hodom do majke...poljubio je u obraz. Obukla je decu u tople jakne. Uzela kofer, mlađeg podigla na svoju malenu krhku ruku. Stariji ju je uhvatio za drugu, kojom je držala kofer.
-Molim te, Lena, ne radi to. Ne odlazi. Ne napuštajte me
-Vidi, dala sam ti nešto neprocenjivo. Dala sam ti oprost. Ne zbog njih, već zbog nas i naše ljubavi. A ti? Ti i dalje teraš po svome. Rekla sam ti. Želim razvod. Nikada ih neću odvojiti od tebe. Možeš ih posećivati kada god želiš i koliko kod želiš. Ali mi smo završili.
-Lena, kad te molim.
Prišla je vratima. Otvorila ih, dok ih je hladan vazduh dočekao spolja. Okrenula se. Uputila mu je poslednji pogled. Pogled, prepun suza.
-Verovala sam u nas!
Odlazi. S dva medena dečaka nestaje u tami najsnežnije noći tog decembra. Vratila se svojim roditeljima. Samo tamo je i mogla. Za početak, dok se ne snađe. Baka i deka su s ljubavlju dočekali svoje unuke i setnih očiju svoju ćerku. Želeli su joj sve najbolje kada su je ispraćali iz te kuće, a sada se u nju vraća s velikim bolom u grudima.
Marko je ostao da samuje. Proticali su dani. Bio je ubeđen da će mu se ona vratiti bio je svestan toga da ga neizmerno voli. Ali u dubini duše bojao se. Ipak, znao je, da i ona ima ponosa i samopoštovanja. Nije više snežilo. Ali je belina ostala. Sve je bilo prekriveno mekim šuškavim prekrivačem. Debelim i hladnim. Na suncu sve je sijalo, poput sitnih dijamanata.
U kući u kojoj se nedavno odigravao tužan scenario, ne čuje se više dečiji smeh. Marko sam, sedi u fotelji pokraj kamina, prekrivenih nogu kariranim ćebetom. Čitao je neku knjigu, ali nije bio skoncentrisan. Misli su mu lutale. Bilo je Badnje veče. Preko dana posetio je svoje najmilije. Nije hteo da kvari uveče porodičnu idilu. Ostavio je dečake majci, jer ipak, šta on može da im pruži. Niti divnu božićnu večeru, niti kolače poput bakinih. Može da im pruži samo svoju ljubav, a to je i učinio. Znao je da je najbolje da ih to veče ostavi tamo, i da on ne ostaje. Pod jelku im je stavio poklone. Ujutru su trebali da dođu da ih zajedno otvore.
S nekom teškom tugom otišao je na spavanje. Nemirno je spavao. Budno. Vrteo se stalno. U ponoć kada su se kazaljke spojile probudila ga je neka toplina. S nevericom otvorio je oči. Trljajući ih pokušao je doći sebi. Još uvek misleći da sanja, ugledao je jedno nestavrno stvorenje. Poput duha.. Bio je nalik na sveću koja polako dogoreva, izazivao je nežnost i potrebu da se plamičak zaštiti od okolnjeg mraka. Odisao je melanholijom.
-Šta si ti?- upitao je s nekom dozom straha u glasu.
-Ja sam prvi od tri božićna duha koja će te noćas posetiti. Ne plaši se. Dozvoli da te vodimo. Ja sam duh prošlog Božića.
-Ali, zašto si tu? Zbog čega?
-Kada turneja prođe shvatićeš i sam. Pođi sa mnom.
Pružio je bojažljivo ruku. Toplina plamička ga je raznežila. Ubrzo su se našli na poznatom mestu. Ista kuća pre četiri godine. Video je sebe i nju. Nije mogao da im se oglasi. Niti da ih dodirne. Mogao je samo neprimetno da ih gleda. Kitili su golemu jelku. Na prelepo Badnje veče.
-Sećaš li se ovog trena?
-Da, sećam se. Ali nekako u ovoj zbrci zaboravio sam na njega.
Bio je to Božić pun ljubavi. Iako su ga proveli u bolnici bio je najlepši ikada. Tada se rodio Aleksandar. Posle toliko godina truda da dobiju dete, i posle jedne duge i komplikovane trudnoće, Aleksa je došao na svet i očarao im Božić. Zasuzile su mu se oči. Koliko je samo dirljiv bio taj Božić.
-Hajde, vreme je da te vratim.
Našao se u krevetu. Na tren pomislio je da je sanjao. Ali samo na tren, jer došao je i duh sadašnjeg Božića, i probudio ga svojim glasnim koračanjem. Bio je toliko golem, nalik na čoveka, ali mnogo veći. Bradat, hladan i surov. Nije bio blag prema njemu.
-Hajde, šta čekaš. Diži se ti sebično stvorenje.
Marka je oblio hladan znoj. Osetio je bol u podlaktici koju mu je duh sadašnjeg Božića snažno stiskao. Kolika surovost, gorčina u vazduhu.
-Kuda me vodiš? Hej, čuješ li šta ti govorim?
-Ćuti i gledaj šta činiš svojom sebičnošću.
Našli su se kod Lene. Ljubila je mališane za laku noć. Stariji je pitao za tatu.
-Nedostaje mi tata.
-Znam, mili. Sutra čim se probudite idemo kod njega. Zato brže bolje spavaj, pa će pre doći jutro.
Mališa je zatvorio svoje prelepe crne oči. Lena se povukla u svoju sobu. Ostajući sama mraku je pokazala svoju slabu stranu. Počela je da jeca. Gorko je plakala. U plaču se osetio koliko je snažan njen bol u grudima.
-Zašto?- pitala se. -Zašto mi to radiš?
Hteo je da je zagrli. Da joj kaže da je tu. Uz nju. Ali ona ga nije mogla ni videti, ni čuti, ni osetiti. Duh ga je istom gruboćom odveo nazad kao što ga je doveo. Marko se jecajući probudio iz još jednog sna. Ali ne, šta to čuje. Zvonjavu lanaca i okova. Jel' moguće? S strahom je pogledao u pravcu odakle je dolazio zastrašujući zvuk. Ugledao je jedno prelepo biće, nežnog pogleda, duge, duge talasaste kose. Usana koje su mirisale na čokoladu.
-Ko si ti? Jesi ti poslednji duh?
-Da, ja sam duh budućeg Božića.
- Zašto si vezana u lance? Što ih je toliko mnogo?
-Ovo su lanci ljubavi. Ljubavi, za koju nisi mario. Iako ti je bila sve. Svaki lanac predstavlja jednu godinu bez ljubavi koju si izgubio na sadašnji Božić.
Prelepo stvorenje pružilo mu ruku.
-Odi. Vidi šta te čeka.
Marko ju je nekom smirenošću, ali i s bojazni uhvatio za ruku. Osetio je ljubav kako prolazi svakom ćelijom njegovog tela. Otišli u daleku budućnost u jednu staru oronulu kuću.
-Gde smo to?
-Zar ne vidiš?
Ugledao je jednog starca. Bolesnog, sedog, proćelavog. Pogledavši ga u oči prepoznao je svoj pogled. Bio je sam. Sam samcat. Na Božić. Zašto li je toliko tužan, hteo je da upita, ali je posustao. Osetio je veliku prazninu u svom srcu. Starac je krenuo negde. Sa jednom Božićnom zvezdom.
-Kuda će?
-Strpi se.
Našli su se na groblju. Posetio je pokojnu Lenu. Već dosta godina nije sa njima. Marko je gledao starog sebe kako postavlja crveni biljku na grob. Ona je mnogo volela Božićnu zvezdu. Počeo je da jeca. Isto onako gorko i bolno kao Lena koju su posetili sa duhom sadašnjeg Božića. Starac je tugovao i patio za Lenom. Bio je besan na sebe što nije drugačije postupio. Bio je ogorčen na sebe što je dozvolio da završe odvojeno kada su mogli mnogo bolje. I srećnije. Stari čovek koji se jedva kretao, pao je na grob, ljubeći ploču i natapajući je svojim suzama. S tugom vratio se u svoj dom. I dok je pokraj kamina grlio njihovu sliku iz mladih dana kada su se voleli najviše, pao je u večni san s velikim bolom u duši.
Duh budućeg Božića nežno je vratio Marka u krevet. Sa suzavim očima usnio je miran san. Ujutru kada se probudio dušu su mu stiskali snovi od prethodne noći. Brzo se spremio. Ugrejao kuću. Proverio poklone pod jelkom. Bili su svi tu. Ali bio je i jedan više. Prelepa saksija sa Božićnom zvezdom. Dok ju je sa sjajem u očima i s nevericom posmatrao, zazvonilo je zvono. Stigli su mali vragolani i njihova prelepa majka. Prvo ih je snažno izgrlio i izljubio. Potom ih je pustio da odu pravo do jelke. Lenu je zaustavio sa strane.
-Mila, molim te, oprosti mi. Znam da sam preterao. Znam koliku bol sam ti naneo. I pored toga što si bila spremna zaboraviti, ja te i dalje povređivao. Jedina. Molim te, oprosti mi. Ti si mi sve. Znam to. Ne želim više nikada da te izgubim. Ne želim da budem čak ni blizu toga. Oprosti mi. Hiljadu puta: Oprosti. Imam nešto za tebe.
Sagnuo se pod jelku i izvukao prelepu nežnu biljku. Leni su zasuzile oči. Koliko dugo joj samo nije poklonio ni tračak pažnje. A sada je tu, s puno ljubavi koja zrači iz njegovog pogleda. Zagrlila ga je. Nežno i toplo. I iza vrata jednog toplog doma, skrila se prelepa božićna čarolija...
-Molim te, Lena, ne radi to. Ne odlazi. Ne napuštajte me
-Vidi, dala sam ti nešto neprocenjivo. Dala sam ti oprost. Ne zbog njih, već zbog nas i naše ljubavi. A ti? Ti i dalje teraš po svome. Rekla sam ti. Želim razvod. Nikada ih neću odvojiti od tebe. Možeš ih posećivati kada god želiš i koliko kod želiš. Ali mi smo završili.
-Lena, kad te molim.
Prišla je vratima. Otvorila ih, dok ih je hladan vazduh dočekao spolja. Okrenula se. Uputila mu je poslednji pogled. Pogled, prepun suza.
-Verovala sam u nas!
Odlazi. S dva medena dečaka nestaje u tami najsnežnije noći tog decembra. Vratila se svojim roditeljima. Samo tamo je i mogla. Za početak, dok se ne snađe. Baka i deka su s ljubavlju dočekali svoje unuke i setnih očiju svoju ćerku. Želeli su joj sve najbolje kada su je ispraćali iz te kuće, a sada se u nju vraća s velikim bolom u grudima.
Marko je ostao da samuje. Proticali su dani. Bio je ubeđen da će mu se ona vratiti bio je svestan toga da ga neizmerno voli. Ali u dubini duše bojao se. Ipak, znao je, da i ona ima ponosa i samopoštovanja. Nije više snežilo. Ali je belina ostala. Sve je bilo prekriveno mekim šuškavim prekrivačem. Debelim i hladnim. Na suncu sve je sijalo, poput sitnih dijamanata.
U kući u kojoj se nedavno odigravao tužan scenario, ne čuje se više dečiji smeh. Marko sam, sedi u fotelji pokraj kamina, prekrivenih nogu kariranim ćebetom. Čitao je neku knjigu, ali nije bio skoncentrisan. Misli su mu lutale. Bilo je Badnje veče. Preko dana posetio je svoje najmilije. Nije hteo da kvari uveče porodičnu idilu. Ostavio je dečake majci, jer ipak, šta on može da im pruži. Niti divnu božićnu večeru, niti kolače poput bakinih. Može da im pruži samo svoju ljubav, a to je i učinio. Znao je da je najbolje da ih to veče ostavi tamo, i da on ne ostaje. Pod jelku im je stavio poklone. Ujutru su trebali da dođu da ih zajedno otvore.
S nekom teškom tugom otišao je na spavanje. Nemirno je spavao. Budno. Vrteo se stalno. U ponoć kada su se kazaljke spojile probudila ga je neka toplina. S nevericom otvorio je oči. Trljajući ih pokušao je doći sebi. Još uvek misleći da sanja, ugledao je jedno nestavrno stvorenje. Poput duha.. Bio je nalik na sveću koja polako dogoreva, izazivao je nežnost i potrebu da se plamičak zaštiti od okolnjeg mraka. Odisao je melanholijom.
-Šta si ti?- upitao je s nekom dozom straha u glasu.
-Ja sam prvi od tri božićna duha koja će te noćas posetiti. Ne plaši se. Dozvoli da te vodimo. Ja sam duh prošlog Božića.
-Ali, zašto si tu? Zbog čega?
-Kada turneja prođe shvatićeš i sam. Pođi sa mnom.
Pružio je bojažljivo ruku. Toplina plamička ga je raznežila. Ubrzo su se našli na poznatom mestu. Ista kuća pre četiri godine. Video je sebe i nju. Nije mogao da im se oglasi. Niti da ih dodirne. Mogao je samo neprimetno da ih gleda. Kitili su golemu jelku. Na prelepo Badnje veče.
-Sećaš li se ovog trena?
-Da, sećam se. Ali nekako u ovoj zbrci zaboravio sam na njega.
Bio je to Božić pun ljubavi. Iako su ga proveli u bolnici bio je najlepši ikada. Tada se rodio Aleksandar. Posle toliko godina truda da dobiju dete, i posle jedne duge i komplikovane trudnoće, Aleksa je došao na svet i očarao im Božić. Zasuzile su mu se oči. Koliko je samo dirljiv bio taj Božić.
-Hajde, vreme je da te vratim.
Našao se u krevetu. Na tren pomislio je da je sanjao. Ali samo na tren, jer došao je i duh sadašnjeg Božića, i probudio ga svojim glasnim koračanjem. Bio je toliko golem, nalik na čoveka, ali mnogo veći. Bradat, hladan i surov. Nije bio blag prema njemu.
-Hajde, šta čekaš. Diži se ti sebično stvorenje.
Marka je oblio hladan znoj. Osetio je bol u podlaktici koju mu je duh sadašnjeg Božića snažno stiskao. Kolika surovost, gorčina u vazduhu.
-Kuda me vodiš? Hej, čuješ li šta ti govorim?
-Ćuti i gledaj šta činiš svojom sebičnošću.
Našli su se kod Lene. Ljubila je mališane za laku noć. Stariji je pitao za tatu.
-Nedostaje mi tata.
-Znam, mili. Sutra čim se probudite idemo kod njega. Zato brže bolje spavaj, pa će pre doći jutro.
Mališa je zatvorio svoje prelepe crne oči. Lena se povukla u svoju sobu. Ostajući sama mraku je pokazala svoju slabu stranu. Počela je da jeca. Gorko je plakala. U plaču se osetio koliko je snažan njen bol u grudima.
-Zašto?- pitala se. -Zašto mi to radiš?
Hteo je da je zagrli. Da joj kaže da je tu. Uz nju. Ali ona ga nije mogla ni videti, ni čuti, ni osetiti. Duh ga je istom gruboćom odveo nazad kao što ga je doveo. Marko se jecajući probudio iz još jednog sna. Ali ne, šta to čuje. Zvonjavu lanaca i okova. Jel' moguće? S strahom je pogledao u pravcu odakle je dolazio zastrašujući zvuk. Ugledao je jedno prelepo biće, nežnog pogleda, duge, duge talasaste kose. Usana koje su mirisale na čokoladu.
-Ko si ti? Jesi ti poslednji duh?
-Da, ja sam duh budućeg Božića.
- Zašto si vezana u lance? Što ih je toliko mnogo?
-Ovo su lanci ljubavi. Ljubavi, za koju nisi mario. Iako ti je bila sve. Svaki lanac predstavlja jednu godinu bez ljubavi koju si izgubio na sadašnji Božić.
Prelepo stvorenje pružilo mu ruku.
-Odi. Vidi šta te čeka.
Marko ju je nekom smirenošću, ali i s bojazni uhvatio za ruku. Osetio je ljubav kako prolazi svakom ćelijom njegovog tela. Otišli u daleku budućnost u jednu staru oronulu kuću.
-Gde smo to?
-Zar ne vidiš?
Ugledao je jednog starca. Bolesnog, sedog, proćelavog. Pogledavši ga u oči prepoznao je svoj pogled. Bio je sam. Sam samcat. Na Božić. Zašto li je toliko tužan, hteo je da upita, ali je posustao. Osetio je veliku prazninu u svom srcu. Starac je krenuo negde. Sa jednom Božićnom zvezdom.
-Kuda će?
-Strpi se.
Našli su se na groblju. Posetio je pokojnu Lenu. Već dosta godina nije sa njima. Marko je gledao starog sebe kako postavlja crveni biljku na grob. Ona je mnogo volela Božićnu zvezdu. Počeo je da jeca. Isto onako gorko i bolno kao Lena koju su posetili sa duhom sadašnjeg Božića. Starac je tugovao i patio za Lenom. Bio je besan na sebe što nije drugačije postupio. Bio je ogorčen na sebe što je dozvolio da završe odvojeno kada su mogli mnogo bolje. I srećnije. Stari čovek koji se jedva kretao, pao je na grob, ljubeći ploču i natapajući je svojim suzama. S tugom vratio se u svoj dom. I dok je pokraj kamina grlio njihovu sliku iz mladih dana kada su se voleli najviše, pao je u večni san s velikim bolom u duši.
Duh budućeg Božića nežno je vratio Marka u krevet. Sa suzavim očima usnio je miran san. Ujutru kada se probudio dušu su mu stiskali snovi od prethodne noći. Brzo se spremio. Ugrejao kuću. Proverio poklone pod jelkom. Bili su svi tu. Ali bio je i jedan više. Prelepa saksija sa Božićnom zvezdom. Dok ju je sa sjajem u očima i s nevericom posmatrao, zazvonilo je zvono. Stigli su mali vragolani i njihova prelepa majka. Prvo ih je snažno izgrlio i izljubio. Potom ih je pustio da odu pravo do jelke. Lenu je zaustavio sa strane.
-Mila, molim te, oprosti mi. Znam da sam preterao. Znam koliku bol sam ti naneo. I pored toga što si bila spremna zaboraviti, ja te i dalje povređivao. Jedina. Molim te, oprosti mi. Ti si mi sve. Znam to. Ne želim više nikada da te izgubim. Ne želim da budem čak ni blizu toga. Oprosti mi. Hiljadu puta: Oprosti. Imam nešto za tebe.
Sagnuo se pod jelku i izvukao prelepu nežnu biljku. Leni su zasuzile oči. Koliko dugo joj samo nije poklonio ni tračak pažnje. A sada je tu, s puno ljubavi koja zrači iz njegovog pogleda. Zagrlila ga je. Nežno i toplo. I iza vrata jednog toplog doma, skrila se prelepa božićna čarolija...
19 Komentari |
0 Trekbekovi