Moj mali svet

Sad mi treba jedna...

Fascikla bez reči — Autor muckos @ 20:47

 
 
 
 
 
 
 

Običan prolaznik iz prošlosti

Moje priče — Autor muckos @ 18:47

Došao je iz prošlosti. Pojavio se od nikud. Nije joj bio ništa osim jednog običnog prolaznika. Jedan poznanik, koji nije zaboravio njeno lice. Poznanik, na kojeg je nesvesno ostavila jak, prijatan utisak. Prolaznik iz jednog starog kraja u kome je nekada živela. Poznato lice iz stare škole. Nisu nikada duže ni razgovarali. I otkud ikakvi osećaji kod njega. Čime čovek može da pridobije jednog običnog prolaznika. Kako i zbog čega je probudila išta u tom starom poznatom licu. Rekao joj je jednom: "Ima nešto u tvojim očima". Zaprvo nije jedni koji je to izgovorio. Ali je jedini koji je bio samo prolaznik. Pojavljivao se tako s vremena na vreme. Čisto da joj na fin način kaže koliko joj je značio iako nikada nije bilo ništa među njima. I onda bi nestao.
Prija joj to, naravno. Kojoj ženi ne prija lepa reč. Ali toliko pitanja. Šta li je to u njenom pogledu? I kako običnom prolazniku iz daleke prošlosti može toliko da znači? Zapravo, ni ne može da ih zamisli u jednom spoju... Pomalo je i niži od nje. Drugo, on jedino što je u njoj ostavio i onda i sada je samo sladak osmeh. Bez neke posebne emocije. Nije je video godinama. I sada baš to želi. I zbog čega? I kako i da li se upustiti u tu priču, da ne bude povređenih. Kako dopustiti jednom prolazniku da zakorači u njen život na prijateljski ili možda i neki drugi način. Zapravo, ona zna da ne želi to. Ali ipak joj đavo ne da mira. Otkud da se baš sad javi ponovo, kada je slaba na svaku lepu reč.
I da li jedan običan prolaznik iz prošlosti treba to i da ostane? Samo jedan prolaznik?
 
 

Pisma jedne devojke

Moje priče — Autor muckos @ 00:47

Napisala je već par pisama, onako u prazno.
Nigde primaoca, nigde pošte da ih pošalje ili jedno bar.
Pisma o svojim osećanjima, o svojim mislima.
Pisma, prepuna emocija, vere i nade.
Ostaju neizgovorene reči da leže na papiru.
Reči, koje bi želele poći svojim putem, ali ne vide svrhu.
Ili ih je možda strah?
Toliko žele da budu pročitane, ali njih ne žele da pročitaju.
Nisu ni bitne, verovatno nikada nisu ni bile.
Čemu se još nadaju? Šta još čekaju?
Da neko želi da budu otkrivene, saslušane ili pročitane, već bi učinili sve da ih čuju.
Ali one ostaju na papiru.
Poput napuštenog kučeta.
Da cvile u tišini natopljene suzama bola.
Pisma, nikada pročitana. Samo to i ostaju.
I prvim jutrom ovog prohladnog decembra završiće u vatri.
Da postanu pepeo. Da postanu ono što su zapravo.
A to je ništa.
Samo jedno prazno srce u kojem odzvanja bol.
Jedno prazno srce koje se nada da će ga jedan poznati glas ponovo ispuniti ljubavlju.
I da konačno zaboravi na suze.
Ali i to srce, već nema snage da se bori.
A tako malo je potrebno da ga dignu sa dna.
I zato reči ostaju na papiru.
Ne stižu do svog primaoca.
I nestaju sa prvim plamenom, u jednom jutru ovog prohladnog decembra!
 
letters 

Powered by blog.rs