Napisala je već par pisama, onako u prazno.
Nigde primaoca, nigde pošte da ih pošalje ili jedno bar.
Pisma o svojim osećanjima, o svojim mislima.
Pisma, prepuna emocija, vere i nade.
Ostaju neizgovorene reči da leže na papiru.
Reči, koje bi želele poći svojim putem, ali ne vide svrhu.
Ili ih je možda strah?
Toliko žele da budu pročitane, ali njih ne žele da pročitaju.
Nisu ni bitne, verovatno nikada nisu ni bile.
Čemu se još nadaju? Šta još čekaju?
Da neko želi da budu otkrivene, saslušane ili pročitane, već bi učinili sve da ih čuju.
Ali one ostaju na papiru.
Poput napuštenog kučeta.
Da cvile u tišini natopljene suzama bola.
Pisma, nikada pročitana. Samo to i ostaju.
I prvim jutrom ovog prohladnog decembra završiće u vatri.
Da postanu pepeo. Da postanu ono što su zapravo.
A to je ništa.
Samo jedno prazno srce u kojem odzvanja bol.
Jedno prazno srce koje se nada da će ga jedan poznati glas ponovo ispuniti ljubavlju.
I da konačno zaboravi na suze.
Ali i to srce, već nema snage da se bori.
A tako malo je potrebno da ga dignu sa dna.
I zato reči ostaju na papiru.
Ne stižu do svog primaoca.
I nestaju sa prvim plamenom, u jednom jutru ovog prohladnog decembra!